Jesu li Kartažani doista žrtvovali djecu svojim okrutnim božanstvima?

Na sjevernoj obali Afrike, u predgrađu današnjeg Tunisa, leže ostaci drevne Kartage. Grad, kojem je malo nedostajalo da u jednom trenutku porazi moćni Rim, u devetom stoljeću prije Krista osnovali su Feničani iz Tira. Do petog stoljeća prije Krista, Kartažani su zagospodarili čitavom afričkom obalom, od Velike Sirte do Gibraltara, Balearima, Pitiusima te dijelovima Sicilije i Sardinije, a kad su se Kartagi priključile starije feničke kolonije i podložila neka libijska plemena, postala je najjača pomorsko-trgovačka sila na zapadnom Sredozemlju.

Osim s grčkim naseobinama na Siciliji, vodila je dugotrajne i teške ratove s Rimom. Nakon početnih uspjeha, osobito pod Hanibalovim vodstvom u Drugome punskom ratu, 146. godine prije Krista, u Trećemu punskom ratu, sravnjena je sa zemljom. Dok je još predstavljala strah i trepet staroga svijeta, među neprijateljima je bila na glasu po brojnim nečovječnim, barbarskim običajima… Jedan od njih je bilo navodno žrtvovanje djece krvožednim božanstvima.

Stravičnu praksu spominju grčki povjesničari Diodor Sicilski (90. prije Krista – 20. prije Krista) i Plutarh (46. – 125.), te čitav niz njihovih rimskih kolega. Pretežno se slažu da je izgledala ovako: roditelji su žrtvovali najmlađu djecu božanstvima, napose vrhovnome nebeskom vladaru Baal-Hamonu, kako bi ih ovaj zaštitio od rata, suše, gladi i sličnih nedaća. Nesretno dijete bi se položilo na dlanove goleme skulpture ovog božanstva (na slici!), odakle bi se otkotrljalo u jamu ispunjenu vatrom, umirući u najgorim mukama!

Ove navode je, činilo se, 1921. potvrdilo otkriće lokacije koja je, po biblijskom izrazu iz Knjige kraljeva, nazvana Tofet. Riječ je o dvadeset tisuća urni zakopanih između 400. i 200. godine prije Krista, na području nekadašnje Kartage. Pokazalo se da urne sadrže spaljene kosti djece, novorođenčadi te, u nekim slučajevima, čak i fetusa. Interpretacija nalaza bila je sukladna izvještajima grčkih i rimskih povjesničara – ova djeca bila su ritualno ubijena!


No, ne slažu se svi s ovakvim tumačenjen. Neki arheolozi smatraju kako je to bilo obično dječje groblje, gdje su pokapani mališani koji su – iz bilo kojeg razloga – prerano napustili ovaj svijet. Pritom se referiraju i na sačuvane punske tekstove: u niti jednom od njih, ne spominje se praksa žrtvovanja djece. Puno je vjerojatnije, smatraju pobornici ove teze, da su ovakve horor priče bile dio rimske promidžbe protiv Kartage, odnosno pokušaja da se opravda razaranje nekoć veličanstvene civilizacije.

Piše: Lucija Kapural

Komentari