Na istočnoj obali Sredozemlja, u podnožju libanonskog gorja, nekoć se nalazila domovina Feničana. Blage klime i plodnog tla, smještena na križanju svjetskih trgovačkih putova, svojim stanovnicima je pružila sve blagodati potrebne za rast i razvoj. Donosimo zanimljivosti o ovome drevnom semitskom narodu, uključujući onu o iznenađujućoj poveznici s našom domovinom!
1. Feničani su, slaže se većina stručnjaka, dobili ime po boji koju su proizvodili i čiji je izvoz činio važnu granu privrede. Grci su ih, naime, nazvali “Phoínikes”, odnosno “Ljubičasti”. Taj pigment dobivao se od jedne vrste morskih školjki, a njime su se bojale tkanine. Sami sebe su nazivali Kanaancima, a u Bibliji se spominju kao Sidonci ili Tirci (pored Byblosa, Tir i Sidon bili su najveći fenički gradovi).
2. Oko 3000. godine prije Krista došli su iz pradomovine oko Crvenoga mora, gdje su se bavili poljodjelstvom, da bi u novoj postojbini ubrzo postali pomorci i trgovci. Prvi su narod koji je sustavnom i organiziranom pomorskom djelatnošću zahvatio cijelo područje Sredozemnog mora, a istaknuli su se i kao vješti brodograditelji, stvarajući duga i uska plovila s jarbolima nalik izvrnitom slovu “V”, mnogo brža od bačvastih lađa Egipćana ili cilindričnih piroga Babilonaca. Osnovali su brojne kolonije na Mediteranu: Cadiz u Španjojskoj, Marseille u Francuskoj, većina gradova na Sardiniji, Kartaga na sjevernoj obali Afrike – sve su to bile feničke naseobine mnogo prije nego što su pripadale Grcima i Rimljanima. Što se trgovine tiče, upravo ona je Feničane dovela na zao glas. Pripadnici ovog naroda bili su, istinabog, radišni, lukavi i okretni, ali nisu imali ni osnovnog pojma o vrlinama kao što su poštenje ili čestito poslovanje. Bavili su se nepopularnom granom trgovine, posredništvom, a uz to su, kroz nekoliko stoljeća, imali monopol na trgovinu robljem u istočnom dijelu Sredozemnog mora. Svjesni njihova “ugleda”, Velšani su s njima trgovali isključivo na neutralnom zemljištu: zabilježeni su, naime, brojni slučajeve kad bi Feničani oteli žene i kćeri naroda s kojima su poslovali te ih prodali trgovcima robljem u Africi, Španjolskoj i Siriji!
3. Religiju su vezivali uz prirodne sile i procese. Štovali su božicu neba i zemlje Astartu, uz čiji je kult bila vezana hramska prostitucija, boga plodnosti Baala te boga Sunca Melkarta, a prigodom višednevnih ceremonija znali su im prinositi i ljudske žrtve.
4. Fenički jezik srodan je s s hebrejskim, ugaritskim i moapskim jezikom, a njegova posebnost su brojni guturalni i emfatični glasovi. Njihovo linearno pismo posebno je zanimljivo. Vjerojatno najvažnija ostavština Feničana cijelom ljudskom rodu jest glasovna abceda. Dotadašnje slikovno pismo, gdje se za svaku riječ upotrebljavao poseban znak, bilo je vrlo nespretno za trgovačke poslove ovog naroda. Sastavili su stoga jednostavan alfabet od 22 slova, u kojem je svaki znak predstavljao jedan glas, te su njihovom kombinacijom pisane riječi. Tim načinom i danas piše veći dio stanovnika našeg planeta. Od Feničana su, naime, alfabet preuzeli Grci te ga prilagodili vlastitom jeziku. Od njih su ga naslijedili Rimljani i stvorili svoje pismo – latinicu, kojom se i mi danas koristimo.
5. Premda nema izravnih dokaza za tezu da su Feničani boravili i na hrvatskoj obali, grčki mit o Kadmu, feničkom kraljeviću iz Tira, mnoge je naveo na takvu pomisao. Priča ide, otprilike, ovako: nakon što je vrhovni bog Zeus, prerušen u bika, oteo njegovu sestru Europu, Kadmo se zakleo da će je spasiti. Nakon duge i uzaludne potrage je, međutim, odustao te se nastanio u Grčkoj, gdje je osnovao grad Tebu i oženio Afroditinu kćer Harmoniju. Ali, avaj, bogovi su mladi par kaznili tragičnim smrtima većine djece. Satrti strahotama, kaže mit, uputili su se u Ilirik – prostor današnje Hrvatske. Divlja plemena koja su ondje boravila prihvatila su Kadma za kralja, a Harmonija mu je rodila sina, kraljevića Ilirija, po kojem je kasnije čitava zemlja dobila ime. Ostatak života proveli su na područku današnjeg Dubrovnika i Konavala. U starosti, preobrazili su se u zmije – prema jednoj inačici mita zmajeve – koje je lokalni živalj štovao kao bogove. Čak i danas je živa legenda o zmaju koji boravi u špilji Šipun kod Cavtata!
Piše: Lucija Kapural
