Jestiva povijest: Kako su nastale vaše omiljene delicije?

Uživate u delicijama u rasponu od kruha s parizerom do jastoga Thermidor, a razgovori o hrani – po mogućnosti uz hranu – nikad vas ne iscrpljuju? Na pravom ste mjestu: za vas smo odabrali manje poznate no zanimljive činjenice iz povijesti gastronomije!

1. Kečap je prvotno bio umak u kojem su drevni Kinezi čuvali ribu: prema zapisima iz šestog stoljeća, za njegovu pripremu trebalo je dvadeset dana u ljeto odnosno stotinu dana zimi. Recept su u šesnaestom stoljeću preuzeli britanski mornari, koji su u umak od rajčice dodali šećer. Godine 1830., liječnik John Cooke Bennett objavio je podužu disertaciju u kojoj dokazuje da je ovaj umak lijek za probavne smetnje, napose proljev. Otišao je i korak dalje: napravio je pilule od koncentriranog kečapa!

2. Carpaccio, tanki odrezak sirove govedine, kulinarska je kreacija chefa luksuzna venecijanskog restorana “Harry’s Bara”. Pripremio ga je za boležljivu groficu, kojoj je liječnik zabranio konzumaciju pečenog mesa: nakon što je ispraznila tanjur, ova inače ukočena žena polizala je prste! Jelo je izvorno nosilo ne baš maštoviti naziv “carne cruda all’albese”, a za ono pod kojim će ući u povijest svjetskog kulinarstva zaslužan je vlasnik spomenuta ugostiteljskog objekta Giuseppe Cipriani. Tih dana, gazda Cipriani posjetio je izložbu Vittorija Carpaccija. Promatrajući njegova platna, na kojima su dominirale jarko crvena i bijela boja, asocijacija na novi mesni specijalitet sama se nametnula!

3. Jeste li se ikad pitali zašto se teleći odrezak punjen sirom te zatim paniran i pržen u dubokom ulju naziva Cordon bleu? Prema legendi, za to je zaslužna izvanbračna afera Luja XV. Madame du Bary, kraljeva dugogodišnja ljubavnica, jedne večeri je dragome poslužila ovo jelo. Oduševljen, ovaj ju je pitao tko je njen kuhar, uvjeren da se tim poslom mogu baviti samo muškarci. Kad je doznao da se radi o kuharici, monarh ju je nagradio plavom vrpcom (“Cordon bleu”), ordenom dotad rezerviranim za članove najvišeg reda plemstva! Postoji i teorija da su jelo sredinom dvadesetog stoljeća izumili Švicarci, te da naziv duguje boji tamošnjih kuharskih pregača, no Francuzi se silno razljute ako se to usudite izreći.

4. Grah je jedna od najstarijih uzgojenih biljaka. Američki domoroci, slaže se većina stručnjaka, počeli su uzgajati ovu mahunarku na području današnjeg Meksika i Perua, shvativši da daje energiju potrebnu za rad, lako se obrađuje za jelo te se može pohraniti na dugo vremena. Zanimljivo, arheolozi su ostatke graha svojedobno pronašli u peruanskim Andama, na zubima čovjeka koji je živio prije više od osam tisuća godina!

5. Hrana u obliku falusa u mnogim je kulturama smatrana afrodizijakom. U osamnaestom stoljeću, na svadbenim svečanostima u Francuskoj pred mladoženju bi stavljali tanjur pun ovog povrća, jer se vjerovalo kako će mu to dati snage da uspješno izvrši odgovorni zadatak koji je pred njim. Uzvanici bi budnim okom promatrali njegove kretnje: ako bi smazao manje od deset komada, sažaljivo bi gledali mladenku.

6. Dvadesetih godina prošlog stoljeća, Amerikanac Clarence Birdseye izumio je postupak brzog smrzavanja hrane. Ideju za to je dobio tijekom boravka na Labradoru, kad su mu Eskimi pokazivali kako loviti ribu ispod dubokog leda. Birdseye je uočio da se ulovljena riba gotovo odmah smrzava na tamošnjim niskim temperaturama, ali i to da je, kad bi se skuhala, bila znatno ukusnija od one koju je tamanio po njujorškim restoranima. Ispravno, zaključio je da je tajna u brzini smrzavanja. Naime, pri brzom smrzavanju u hrani se ne stignu formirati veliki kristali leda, koji joj uništavaju staničnu strukturu.

7. Sumerani su proizvodili sir još u četvrtom tisućljeću prije Krista: na glinenim pločicama ispisanim klinastim pismom, pronađeni su recepti za nekoliko vrsta kravljeg, ovčjeg i kozjeg sira. Oko 2000. godine prije Krista, s tom su praksom započeli Babilonci, nadmašivši svoje prethodnike – u sireve su, naime, dodavali datulje, vino i začinsko bilje a prvi u povijesti su stvorili sir s plemenitim plijesnima.

8. “Nutella”, slatka pošast koja je osvojila svijet, na tržište je lansirana 1964. Njenu preteču, talijanski namaz “Pasta Gianduia”, osamnaest godina ranije stvorio jer Pietro Ferrero, osnivač moćne tvrtke koja nosi njegovo prezime. Glavni sastojak, lješnjak, tipični je proizvod regije Pijemont, iz koje potječe obitelj Ferrero. “Nutella” kakvu danas poznajemo razvijena je u Italiji uslijed pretjeranih poreza na kakaovac, koji su onemogućavali normalnu proizvodnju čokolade. Namaz je toliko popularan da jedan od četiri uzgojena lješnjaka završi u njemu! Točan sadržaj proizvoda strogo je čuvana tajna tvrtke “Ferrero”. Prema oznaci s ambalaže, glavni sastojci su šećer, biljna, lješnjaci i kakao, no recept nije isti u svim zemljama. Prodaje se kao krema od lješnjaka jer, po talijanskom zakonu, nema dovoljnu koncentraciju kakaa da bi prošao kao čokoladna krema.

Piše: Lucija Kapural

Komentari