Zahvaljujući tankom odresku sirove govedine, prezime renesansnog slikara Vittorija Carpaccija našlo se na jelovnicima svih boljih restorana. Priča o carpacciju, jelu za profinjena nepca, počinje pedesetih godina prošlog stoljeća u Veneciji. Legenda kaže da je, jednoga kišnog popodneva, u tamošnji razvikani restoran “Harry’s Bar” ušetala grofica Amalia Mocenigo. Glasom koji nije trpio pogovore, glavnom kuharu je objasnila kako joj je liječnik savjetovao da izbjegava kuhano i pečeno meso, te je zahtijevala da joj u kuhinji pripreme lagano ali ukusno jelo koje neće narušiti njeno krhko zdravlje.
Nakon kraćeg razmišljanja, kuhar je uskliknuo: “Mamma mia, imam ideju!”. Uvaženoj gošći poslužio je tanko narezanu sirovu goveđu pisanicu u laganom umaku. Gospođa plave krvi, poznata po zahtjevnosti ali i suzdržanom ponašanju u javnosti, na kraju zakuske je oblizala prste – jedan po jedan!
Jelo je izvorno nosilo ne baš maštoviti naziv “carne cruda all’albese”, a za ono pod kojim će ući u povijest svjetskog kulinarstva zaslužan je vlasnik spomenuta ugostiteljskog objekta Giuseppe Cipriani.
Markantni muškarac, koji je slovio za poznavatelja umjetnosti, tih je dana posjetio izložbu Vittorija Carpaccija, jednog od najpoznatijih slikara petnaestog stoljeća. Promatrajući njegova platna, na kojima su dominirale jarko crvena i bijela boja, asocijacija na novi mesni specijalitet sama se nametnula. Tako je rođen carpaccio, delikatesa za odvažne.
Piše: Lucija Kapural
