Jedan od najvećih redatelja u povijesti maštao je o pozivu – svećenika!

Martin Scorsese je, bez sumnje, jedno od najvećih imena sedme umjetnosti. Njegovi filmovi “Taksist”, “Pobješnjeli bik”, “Boja novca”, “Dobri momci”, “Casino” i “Pokojni” uvršteni su u popis nacionalne kulturne baštine u Kongresnoj knjižnici SAD-a; osvojio je osamdesetak najprestižnijih filmskih nagrada i jednako toliko nominacija (uključujući onu Američkoga filmskog instituta za životno djelo)… Pa ipak, ono najslađe priznanje, “Oscar” za režiju, izmicalo mu je poput bijelog kita kapetanu Ahabu: osvojio ga je tek nakon četiri desetljeća karijere, za već spomenuti film “Pokojni” iz 2006. godine. “Nisam holivudski redatelj, nego redatelj Hollywoodu usprkos”, kaže Scorsese, a uzroke ovakvog šikaniranja možda valja tražiti u eksplicitnim scenama nasilja i psovkama kojima njegovi uraci obiluju. Iz današnje perspektive gledano, zvuči nevjerojatno da je ovaj talentirani, temperamentni čovjek kao dječak maštao o pozivu – svećenika!

Život Martina Scorseseja počinje 1942. godine u njujorškoj četvrti Flushing, u srcu tzv. “Male Italije” koja je, oprekom religije i kriminala, ostavila neizbrisiv trag na dječaka, a kasnije i na njegov opus. Otac Luciano Charles i majka Catherine, oboje podrijetlom iz gradića Polizzi Generosa na Siciliji, bili su zaposleni u tvornici odjeće: on je udisao otrovne pare u kemijskoj čistionici, ona je gubila vid i grbila leđa na odjelu za krojačice. Međusobno su komunicirali pretežno na talijanskom, osobito kad su se svađali, ali su se sinovima, starijem  Franku i mlađem Martinu, obraćali na engleskom. Kako su posljedice globalne ekonomske krize još bile osjetljive, supružnici su povremeno prihvaćali glumačke angažmane kako bi namirili koji dolar više za obitelj.

Za to su imali dodatan razlog: Martin je odmalena bio boležljivo i osjetljivo dijete, a povrh toga mu je dijagnosticirana astma. Kako u ono vrijeme nije bilo učinkovitih lijekova koji bi spriječili napadaje, neuki i uplašeni roditelji mališanu su branili svaku fizičku aktivnost. Formativne godine provest će u izolaciji, prikovan uz prozor bijedna unajmljenog stančića, odakle je po čitave dane s čežnjom promatrao život ulice. “U našoj ulici su se nalazile dvije mesnice, ribarnica i slastičarnica, pa su se ondje stalno vrzmali ljudi. S vremenom sam naučio zapažati detalje, čitati lica, pa čak i smišljati priče o njihovim životima. Drugim riječima, imao sam besplatno kino. Osim toga, naše kućanstvo bilo je iznimno bučno: stalno je netko navraćao, odrasli su brbljali o politici nad tanjurom tjestenine, djeca od susjeda trčala su po kući, a uživao sam i u prepirkama s bratom”, prisjeća se. “Unatoč tome, nedostajala mi je interakcija s vršnjacima. Bio sam zavidan kad bih ih gledao kako se prskaju ispod otvorenog hidranta, naganjaju loptu ili sudjeluju u uličnim makljažama, koje su nerijetko bile vrlo grube. Bio bih čak dopustio da me ‘istamburaju’ samo da sam im se smio pridružiti!”

Ubrzo će izgubiti i to malo zabave što mu je život pružao. Nakon što se otac žestoko posvađao, a umalo i potukao sa stanodavcem, obitelj je bila prisiljena potražiti drugi smještaj. Novi stan koji su unajmili bio je još veća rupa od prethodnog a, da stvar bude gora, dječak je ostao bez dragocjenog pogleda na ulicu. Osamljen, plah, introvertiran, snažnih vjerskih osjećaja (Scorseseovi su molili prije svakog obroka, a nedjeljni odlazak u crkvu bio je obavezan), odlučio je postati svećenikom. “Naš novi župnik, mlad čovjek i gorljiv govornik, silno je utjecao na svu djecu u kvartu. Na neki način nam je otvorio oči: shvatili smo da postoji i neka druga, viša zbilja. U to vrijeme ideja spasenja zaokupljala je većinu mojih misli, a činilo mi se kako najbolju šansu da bude spašen čovjek ima ako postane svećenik”, ispričao je. Dječak je uistinu otišao u sjemenište, a možda bi odjenuo i habit da u međuvremenu nije otkrio kino-dvoranu.

Ondje ga je prvi put odveo otac, zaljubljenik u film, a Martin je u kratkom vremenu razvio pravu ovisnost. Jednako važnim utjecajem pokazao se televizijski program “Million Dollar Movie”, koji je dvaput tjedno prikazivao engleske, francuske i talijanske klasike. Kao tinejdžer pogledao je tisuće filmova: obožavao je Orsona Wellesa, Johna Forda, Ingmara Bergmana, Satyajita Raya i Federica Fellinija, ali je na njega je ipak najviše utjecao film “Priče o Hoffmanu” Michaela Powella. Redovito ga je posuđivao iz lokalne videoteke, koja je imala samo jednu kopiju. Kad bi film bio nedostupan, vlasnik bi mu, uzdahnuvši, rekao: “Zakasnio si. Opet ga je uzeo Romerov mali!”. “Romerov mali” je, pogađate, budući slavni sineast George A. Romero: danas oba redatelja priznaju da je taj film imao presudan utjecaj na njihov rad!

Otkriće djevojaka otvorilo mi je oči i za druge mogućnosti u životu. Počeo je slušati rock glazbu, na crtu ispeglane hlače zamijenio je poderanim trapericama, a misli o spasenju uzmaknule su pred porivom da otvoreno prkosi autoritetima. Nakon što je izbačen iz sjemeništa, donosi konačnu odluku: njegova budućnost je film! Ostalo je, kako se kaže, povijest…

Piše: Lucija Kapural

Komentari