Jedan od najvećih astronoma u povijesti neko se vrijeme bavio – špijuniranjem!

Tijekom svoga burnog i dugačkog života, Edmond Halley (1656. – 1742.) uspio je pomijeniti naše razumijevanje svemira te, onako usput, postati neka vrsta znanstvena akcijskog junaka. U ono vrijeme, visoko obrazovanje bilo je rezervirano za ljude duboka džepa, a tu se Halleyu posrećilo: otac, poduzetnik, bio je jedan od najbogatijih ljudi u Londonu a na Edmonda, kojim se silno ponosio, s radošću je trošio. Momku, koji se odmalena zanimao za astronomiju, to je omogućilo da se upiše na prestižno Sveučilište Oxford, i to oboružan najmodernijom tehnologijom koja se tada mogla kupiti novcem – u predavaonicu je ušao sa sedam metara dugačkim teleskopom, kakav si ni njegovi profesori nisu mogli priuštiti! No, za razliku od mnogih sinova skorojevića, Halley je posjedovao golemu intelektualnu znatiželju i radnu etiku (kad bi se uhvatio nekog projekta, danima nije spavao), a uz to je bio genij.

Kao takav, mladi student privukao je pažnju Johna Flamsteeda, čovjeka koji je netom bio postavljen za upravitelja Kraljevske zvjezdarnice Greenwich. Momak se oduševio Flamsteedovom kartom sjevernog neba, na kojoj su bile ucrtane sve sjajne zvijezde. Uz podršku starijeg kolege i očevu financijsku injekciju, odlučio je napraviti ista mjerenja za južno nebo. Godine 1676. Halley je, na jednom od brodova krune, otplovio do najjužnije britanske kolonije u južnom Atlantiku, gdje je pedantno obavio mjerenja. Po povratku u domovinu, plodove svoga rada objavljuje pod naslovom “Katalog južna zvjezdanog neba”, što mu donosi golemi ugled u znanstvenoj zajednici. S nepune dvadeset dvije, postaje članom Kraljevskog društva, što je ranije bila čast rezervirana za vremešne učenjake. Nadalje, na inzistiranje samog kralja, Sveučilište Qxford dodjeljuje mu titulu magistra.

Godine 1684. sreća okreće leđa Halleyu. Tijelo njegova obožavanog oca i pokrovitelja pronađeno je u rijeci, a istraga je isprva upućivala na ubojstvo. Tek nakon nekog vremena, istražitelji su zaključili da je nesretni čovjek po svoj prilici digao ruku na sebe – otkriveno je da je bio zapao u novčane probleme, koje je krio od bližnjih. Kao da ga tuga nije dovoljno pritiskala, siroti znanstvenik bio je prisiljen sporiti se na sudu s maćehom, kako bi dobio dio preostalog nasljedstva. Parnica se oduljila, a za to vrijeme, prvi put u životu, Halley ostaje bez prebijene pare. Nenavikao na takvu konstelaciju, izgubljen je vrludao od prijatelja do prijatalja, da bi, na savjet jednog od njih, napustio počasno mjesto u Kraljevskom društvu te u njemu prihvatio ono daleko manje ugledno ali plaćeno – astronom postaje tajnik. Na tam položaju nije sjedio prekriženih ruku: pomogao je Newtonu da objavi svoje čuveno djelo “Principia” te pokušavao riješiti problem navigacije na moru.

Kao dio rada na navigaciji, želio je otploviti na južni dio oceana kako bi izmjerio magnetsko polje na različitim mjestima te izradio magnetsku kartu za brodove. Zatražio je pomoć od mornarice, a a ovi, oduševljeni idejom, dali su mu izgraditi maleni brod. Dugačak tek nešto više od petnaest metara, slavni “Paramore” 1696. se otisnuo na svoje prvo putovanje. Kralj je znanstvenika imenovao kapetanom broda, što je izazvalo negodovanje starih morskih vukova poput prvog časnika Edwarda Harrisona: ta kako se netko tko nema pojma o plovidbi smije nazivati kapetanom? Nadajući se kako će njegov protivnik zeznuti stvar, ljubomorni Harrison povukao se u svoju kabinu, prepustivši navigaciju broda “smotanom znanstveniku”. Pokazalo se, međutim, da je ovaj bio na visini zadatka. Navigacija se, naime, u to vrijeme svodila na mjerenje položaja broda prema zvijezdama, a to je bio Halleyev forté. Uspješno je vratio brod u Englesku, gdje je Harrisonu suđeno zbog oglušivanja o zapovijed nadređenog časnika. Tijekom narednih nekoliko godina, Halley je postao toliko uspješan znanstveni kapetan da ga je mornarica čak koristila za špijunažu, odnosno ucrtavanje prilaza francuskim lukma za slučaj rata!


Pomorsko-špijunska djelatnost završena je 1703. godine, kad Halley postaje profesor na svojoj alma mater. U tom razdoblju, posvetio se onome po čemu ga povijest danas pamti: proučavanju kometa. Listajući stare spise, primijetio je da se jedan komet vraća u pravilnim vremenskim razmacima – viđen je 1531., 1607. i 1682. godine. Uzbuđen, shvatio je da se ne radi o tri različita kometa, kako su mislili njegovi kolege, već o jednom istom, koji kruži oko Sunca. Služeći se Newtonovim zakonom gravitacije, izračunao je stazu kometa te predvidio kako će isti ponovno biti vidljiv 1758. Nažalost, tu godinu Halley nije dočekao: umro je 1742. Oko Božića 1758. godine, baš kao što je pokojni znanstveni velikan predvidio, komet se vratio. U njegovu čast, nazvan je Halleyevim kometom.

Piše: Lucija Kapural

Komentari