Je li za tjeskobnu atmosferu na Chiricovim platnima “kriva” slikarova bolest?

Duboke sjene, dramatično osvijetljeni tornjevi, osamljene skulpture, napuštena skladišta s nijemim krojačkim lutkama bez očiju i duše, sablasno prazne gradske ulice i trgovi koji kao da svjedoče o katastrofi koja se dogodila ili nagovještavaju onu koja vreba iza ugla… Radove Giorgia de Chirica mogli bismo opisati kao snažnu i enigmatičnu vizualnu poeziju. Kao nitko prije, kod gledatelja je pobuđivao osjećaje nelagode, beznađa, napuštenosti, zlokobne tišine pred oluju i neodređene prijetnje. Njegova platna podsjećaju na fragmente otrgnute iz snova… Preciznije, iz noćnih mora.

Slikar od kojeg je “posuđivala” većina nadrealista, uključujući razvikanog Salvadora Dalíja, rođen je 1988. u grčkom gradu Volosu, kao najstarije od troje djece talijanskih roditelja. Talent za slikanje iskazivao je od malih nogu, baš poput brata Andree, koji će se kasnije probiti kao slikar i pisac pod pseudonimom Alberto Savinio. Mali Giorgio je krao ugljen iz peći te njime, na očaj uredne majke, zidove pretvarao u uzbudljive prizore iz dječje mašte. Nakon mature, upisao je studij slikarstva u Ateni, a mentor Georgios Roulos bio je prvi koji je njegove radove okarakterizirao kao genijalne.

Nakon očeve smrti, seli u München, gdje nastavlja studij na Akademiji lijepih umjetnosti. U tri godine, koliko je živio u Njemačkoj, upoznao se s Nietzscheovom filozofijom, Freudovim ranim radovima i Wagnerovom glazbom, što je itekako ostavilo trag na njegovo stvaralaštvo. U Firenzi, gradu svojih predaka u koji se doselio nakon diplome, doživio je mistično iskustvo dok je sjedio na klupi nasred Trga Santa Croce. “Upravo sam bio prebolio tešku bolest te sam se nalazio u gotovo morbidnom stanju osjećajnosti. Imao sam čudan dojam da trg promatram prvi put, a kompozicija slike sama se nametnula pogledu moga duha. Otrčao sam po boje i platno te počeo raditi kao u transu”, opisao je genezu čuvene slike “Zagonetka jesenjeg popodneva”.

Po izbijanju Prvoga svjetskog rata, neafirmirani slikar dragovoljno se javio u vojsku. Umjesto na ratištu, završio je u bolnici: nakon sloma živaca, ondje je ležao mjesecima, ne znajući ni kako se zove. U poratnom razdoblju, skrasio se u Rimu, gdje je utemeljio pravac metafizičkog slikarstva, čiji je cilj bio prikazati svijet skriven iza fasade materijalne pojavnosti. “Da bi umjetničko djelo bilo besmrtno, nužno mora napustiti granice zdravog razuma i logike te se približiti snu i dječjoj viziji”, opisao je svoju oniričku poetiku. Radove iz tog razdoblja, s motivima ogoljene arhitekture u nerealističkoj perspektivi, bez ljudskih likova i s predmetima izmještenim iz prirodnog konteksta, izlagao je diljem Europe, a za novi motiv krojačke lutke kao simbola suvremenog čovjeka nadahnuo ga je “Čovjek bez lica”, lik iz istoimene drame njegova brata.

Početkom dvadesetih godina prošlog stoljeća, otkrivaju ga nadrealisti te primaju u svoj krug. Priznanje mu je odao i Dalí, koji je za većinu kolega imao tek riječi pokude. Nakon što se vratio tradicionalnim slikarskim metodama po uzoru na Rafaela i Tiziana, Chirico biva izgnan iz pokreta koji je inspirirao. Slikao je sve do smrti u devedesetoj, a njegove dvije supruge, ruska balerina Raisa Gurevič i nasljednica imućne židovske obitelji Isabella Pakszwer Far, morale su se pomiriti s činjenicom da mu nikad neće biti na prvome mjestu. Zanimljivo, jedan psihijatar izložio je tezu da Chiricov estetski izbor nije bio slobodan, već uvjetovan bolešću. Slikar je, naime, patio od migrena, pa bi se atmosfera iščekivanja katastrofe na njegovim platnima mogla protumačiti tzv. aurama, neurološkim simptomima koji prethode razornim glavoboljama.


Piše: Lucija Kapural

Komentari