Je li u vrijeme hladnog rata Moskvu i Washington povezivao crveni telefon?

Utrka u nuklearnom naoružanju jedna je od najpoznatijih elemenata Hladnoga rata. Kako bi odvratili neprijatelja od napada, suparničke su sile proizvele dovoljnu količinu nuklearnog oružja da bi bilo koji nuklearni napad rezultirao protunapadom i potpunim uništenjem obiju zaraćenih država. Nije prošlo mnogo vremena prije negoli je netko postavio pitanje: što ako dođe do nesporazuma ili pogreške u sustavu? Zabrinuti mogućnošću da bi neka slučajnost ili kriva procjena mogla izazvati nuklearni rat, neki su pojedinci počeli kod političara lobirati za uvođenje sustava direktne komunikacije između političkog i vojnog vrha SAD-a i SSSR-a (istaknutu je ulogu pritom imao ekonomist Thomas Schelling). U početku su naišli na otpor, ali je Kubanska kriza 1962. konačno potaknula vođe suparničkih država da nešto poduzmu po tom pitanju. Tako je sredinom 1963. uveden tzv. crveni telefon kojim su povezani Kremlj i Pentagon.

Dakle, ta je veza svakako postojala, ali zapravo nije riječ o telefonu ili bilo kakvom crvenom uređaju. Telefon bi ionako bio nepraktično rješenje jer su šefovi država govorili različitim jezicima. Umjesto toga, uvedena je pismena veza pomoću teleprintera spojenih direktnom vezom iz Washingtona preko Londona i Skandinavije do Moskve. Kasnije ih je zamijenila suvremenija tehnologija: satelitska veza (1971.), telefaks (1986.), te konačno zaštićena računalna mreža (2007.). Ideja o crvenom telefonu kojim je omogućena trenutna veza između dvojice šefova država potekla je iz Hollywooda i popularne kulture. Najutjecajniji u tom smislu bili su Dr. Strangelove i Fail-Safe iz 1964.

Piše: Boris Blažina


Komentari