Javor za čuvene Stradivarijeve violine stizao je iz – slavonskih šuma!

Pri spomenu Cremone, gradića u talijanskoj pokrajini Lombardiji, prva asocijacija koja se nameće su violine. Čak i ako nemate pojma o glazbalima, čuli ste za cremonsko “sveto trojstvo” tvoraca violina, obitelji Amati, Stradivari i Guarneri. Tradicija se održala do danas: premda se većina violina proizvodi u Kini, one iz Cremone i dalje slove za najkvalitetnije. Najbolji majstori godišnje naprave najviše petnaest instrumenata, te moraju sačuvati strugotine od svakoga kako bi dokazali autentičnost.

Skoknimo na trenutak u prošlost, na početak šesnaestog stoljeća! U solističkom muziciranju, violina je u to vrijeme dobila najznačajnije mjesto. Glasoviti kompozitori stvarali su djela za taj instrument, a u izrazu se sve više isticala pjevnost violine kao obilježje novog stila. Tehnika sviranja je napredovala, počeli su se koristiti trileri i tremola, a opseg zvuka se proširio na pune tri oktave. Ljepota i punoća zvuka violine uvelike ovisi o kakvoći drva, obliku instrumenta i laku kojim je on ulašten. To su najbolje znali stari majstori-graditelji iz Cremone. Ondje su, naime, živjele obitelji koje su se stoljećima bavile samo izradom glazbala, prenoseći vještinu s koljena na koljeno.

Blistava povijest Cremone započela je “dinastijom” Amati. Godine 1566., njen začetnik Andrea Amati izradio je violinu za francuskog kralja, stvorivši njen suvremeni oblik. Sin imućnih roditelja, imao je sredstava da nabavi najbolje materijale za svoje instrumente. Javorovo drvo je kupovao u Veneciji, i to u obliku vesala. Naručivao ih je u velikoj količini, kako bi samo najljepše dijelove mogao upotrijebiti za izradu dna i pobočnih stranica violine, dok je za gornje plohe koristio smrekovinu. Hodočastio je po gustim šumama južnih Alpa, ispitujući zvučnost dvreća melenim čekićem. Vlastoručno je sjekao i pilio grane, dakako, samo one koje su odzvanjale jasnim, jedrim zvukom. Njegovi instrumenti slovili su za najkvalitetnije u svijetu, te su majstoru donijeli veliko bogatstvo. Posao su nastavili potomci, a unuk Nicola najviše se uspio približiti njegovoj vještini. Odgojio je mnoge majstore zanata, a učenik koji je nadmašio učitelja bio je Antonio Stradivari.

Ne poznavajući zakone fizike, Stradivari je, snagom urođenog dara, znao pogoditi najsretnije odnose u veličini pojedinih dijelova glazbala. Nikad prije njega violine nisu proizvodile tako plemenit, puni i sladak zvuk, pa ne čudi podatak da se mnoge od njih nalaze u rukama svjetski poznatih gudača današnjice (na aukcijama postižu cijenu od dva i pol milijuna eura). Suvremena znanost pokušala je otkriti tajnu jedinstvenog zvuka Stradivarijevih violina. Pomoću spektroskopske tehnike, proučavali su kemijski sastav i strukturu vanjskog premaza njegovih glazbala, koji im je davao boju, sjaj i zaštitu. Otkrili su da se radi o mješavini lanenog ulja, živina sulfida i košenila, grimizne boje koja se dobiva od štitastih uši. Svi ti sastojci redovito su se koristili u krugovima slikara na prijelazu iz 17. u 18. stoljeće. Drugim riječima, za glazuru je koristio je materijale koji su bili dostupni i drugim majstorima, pa su znanstvenici zaključili da se tajna jedinstvenog zvuka ne krije u njoj, nego u samom drvetu. Poznato je da je Stradivari koristio tri vrste drveta, smreku, javor i vrbu, no manje je poznato da je javor u Cremonu dolazio iz – slavonskih šuma!

Kvaliteti Stradivarijevih violina uspjele su se približiti jedino one Giuseppea Guarnerija. Premda je, zbog križeva koje je izrezbario u unutrašnjosti svojih glazbala, dobio nadimak del Gesù (“od Isusa”), bio je poznat po burnom životu – čak se, zbog izazivanja nereda u javnosti, na duže vrijeme “hladio” u zatvoru. U tamnici nije raspolagao kvalitetnim drvom i lakom, no čak su i violine koje je ondje stvorio remek-djela. Među Guarnerijevim violinama jedna zauzima posebno mjesto: ona na kojoj se proslavio Niccolò Paganini. Najveći violinist svih vremena nazivao ju je svojim “topom”, pa se ona i danas pod tim nazivom (“il cannone”) čuva pod staklenim zvonom u muzeju u Genovi. Jedna od najbolje očuvanih Guarnerijevih violina čuva se kod nas, u trezoru Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti: riječ je o Kingu na kojem je svirao zagrebački virtuoz Zlatko Baloković!

Piše: Lucija Kapural

Komentari