Kad je 1951. porinuta u Genovi, “Andrea Doria” smatrana je najljepšim brodom na svijetu. Izgradnja je koštala tada rekordnih 30 milijuna dolara, a jednako toliko utrošeno je na uređenje interijera. Na svome posljednjem putovanju, u srpnju 1956., brod je plovio prema New Yorku. Na šezdesetak nautičkih milja od otoka Nantucket, krećući se u gustoj magli, sudario se s manjim linijskim brodom “Stockholmom”. Uslijedila je najveća akcija spašavanja ikad izvedena u mirnodopskim uvjetima. Od 1.200 putnika, život je izgubilo četrdeset šestero ljudi. Priča Linde Morgan, jedne od preživjelih, ravna je čudu!
Linda, tada četrnaestogodišnjakinja, uvukla se u krevet u kabini 52. U susjednom krevetu, njenoj polusestri Joan već su se sklapale oči. “Vrijeme je za spavanje!” nježno je rekao je Lindin očuh Camille Cianfarra. “Ujutro ćemo biti u New Yorku, pa nemojte pričati cijelu noć!” Pogledavši Joan, koja je glasno zijevala, Linda se nasmiješila i rekla: “Ne brini, ona će zaspati prije nego što iziđeš iz sobe!” Camille joj je namignuo: “Mislim da je već zaspala. Ako ti bilo što zatreba, znaš da smo tvoja mama i ja u susjednoj kabini!”. Poljubivši očuha i navukavši deku do brade, Linda se prepustila razmišljanju. Zadnje četiri godine, koliko je živjela u Madridu, bile su lijepe, ali joj je nedostajala rodna Amerika… I otac Edward Morgan, s kojim se redovito dopisivala i koji je u međuvremenu postao ugledan radijski voditelj. Još malo i vidjet će tatu… Još malo… S tim mislima, Linda je utonula u dubok san. Bila je srijeda, 25. srpnja 1956. godine, a kazaljka je pokazivala 23 sata.
Gore na komandnom mostu, kapetan Calamai buljio je u maglu. Gotovo ne trepćući, čekao je kad će ugledati brod koji se pojavio na radaru. Spazivši reflektore koji su se probijali kroz maglu, zaključio je da bi taj brod trebao bezopasno proći na udaljenosti većoj od kilometra s njihove desne strane. Skoknuo je u navigacijsku kabinu, gdje je potvrdio lokaciju nadolazećeg broda na radarskom ekranu. “Kormilo četiri stupnja ulijevo!” naredio je, smatrajući da bi to trebalo dovoljno udaljiti brod s putanje onoga nadolazećeg. Calamai se vratio na komandni most i izoštrio dalekozor u pravcu drugog broda. Svjetla, koja su nejasno svjetlucala s vrha njegovog jarbola kroz maglu, odjednom su se pojačala… Sa stravom u srcu, Calamai je shvatio da je brod udaljen manje od kilometra i da, suprotno procjeni, ide ravno na njih. Imao je vremena pročitati natpis “Stockholm” na pramcu drugog broda prije nego što je došlo do sudara koji je razorio palubu i rastrgao spremnike s gorivom. Kabina 52, smještena na gornjoj palubi, bila je u centru udara.
Lindin san o New Yorku prekinut je snažnim treskom. Kad je otvorila oči, ukočila se od strave. Umjesto plafona kabine, iznad sebe je vidjela samo gustu, gotovo uljastu tamu. Osvrnula se oko sebe. Još je ležala na krevetu, ali pokrivača nije bilo. Njena pidžama bila je razderana, a lijevu ruku nije osjećala. Odjednom, čovjek u mornarskoj uniformi nagnuo se nad nju. “Ja ću ti pomoći, chica! Ali ne smiješ se micati!” nježno joj je rekao. Shvativši da je riječ o Španjolcu, djevojčica ga je, glasom u koji se zavukla panika, upitala: “Donde esta mama?” Ljubazni neznanac na to ju je čvrsto zagrlio. Uto se pojavio još jedan mornar. “Kako se zoveš?” pitao ju je. “Linda Morgan” odgovorila je. Čovjek je provjerio popis putnika i zatresao glavom. “Nemamo putnika pod tim imenom… Odakle si?” Linda je, otirući suze, rekla da je iz Madrida. Kako je njen sugovornik u tom trenutku izgledao zbunjeno, upitala je: “Gospodine, zar ovo nije ‘Andrea Doria’?” Nakon kraće stanke, čovjek je rekao: “Ne… Ovo je ‘Stockholm’!”
U petak poslijepodne, teško oštećeni brod “Stockholm” uplovio je u njujoršku luku, a Linda i ostali preživjeli odvedeni su u najbližu bolnicu. Tek ondje, djevojčica je shvatila kakvu je ludu sreću imala. Pramac “Stockholma” nekim se čudom podvukao baš ispod njenog kreveta na brodu “Andrea Doria” i pokupio ga a da je nije ozbiljnije ozlijedio! Nažalost, njeni bližnji nisu bili te sreće. Polusestra i očuh nestali su u morskim dubinama, a majka Joan pretrpjela je teške ozljede. Kad je, nakon teške operacije desne ruke i oba koljena, djevojčica otvorila oči u bolničkoj postelji, ugledala je obožavanog oca. Ponavljao je samo jednu rečenicu: “Ovo je čudo!
Piše: Lucija Kapural
