Iz Rusije s glađu: Kako je kolektivizacija uništila sovjetske seljake?

“Za otprilike tri godine, naša će zemlja postati jedna od najbogatijih žitnica na svijetu”, napisao je Staljin 1929. godine, u članku pretencioznog naslova “Godina velikog zaokreta”. U njemu se s velikim žarom raspisao o dvama polugama modernizacije Sovjetskog Saveza – industrijalizaciji i kolektivizaciji. Potonja se ozbiljila kroz stvaranje kolhoza, poljoprivrednih zadruga, odnosno konsolidaciju privatnih seljačkih gospodarstava u kolektivne farme. Prema Staljinovoj zamisli, ovakav tip organizacije trebao je dovesti do povećanja proizvodnje hrane, a viškovi bi se prodavali te osiguravali lovu za financiranje programa industrijalizacije. U teoriji, zvučaklo je dobro. U praksi, bila je to katastrofa.

Kolhozi su, naime, bili u vlasništvu države, a radnici u njima nisu dobivali plaće, već samo udio onoga što je zadruga proizvela – tek toliko da prehrane sebe i obitelj. Zemljoradnici, dakako, nisu skakali od sreće zbog prisilnog zadiranja u njihovu svojinu. Logično, kolektivizaciji su se najviše opirali oni koji su najviše imali. Mnogi od njih čak su radije klali vlastitu stoku i palili vlastite usjeve nego da ih opredaju zadružnim farmama. Drznike koji su odbijali krepati od gladi Staljin je proglasio državnim neprijateljima, kulacima, te im osigurao jednosmjerno putovanje za Gulag. Činjenica da seljaci nisu više imali poticaja da povećaju proizvodnju, nedostatak konja za rad na poljima i suša bili su faktori koji su doveli do lošijih žetvi 1931. i 1932. godine. Umjesto da se proizvodnja hrane poveća, kako je Staljin prorokovao, dramatično se smanjila. Diktator, razumljivo, nije htio priznati da je u bilo čemu pogriješio, pa je lagao da su žetve rekordne, ali da zli zemljoradnici kriju svoje proizvode kako ih ne bi morali predati državi. Prema novoj naredbi, skrivanje makar i jednog klasa pšenice od države imalo se kazniti smrću. Posebni odredi razmilili su se po selima, ispipavjući pukotine u zemlji, podižući podne daske, zavirujući u bunare, trgajući ladice – sve u potrazi za skrivenim plodovima zemlje!

U zemlji je zavladala stravična glad. Prema izvještajima preživjelih, očajni seljaci hvatali su mrave, gliste, vrapce, miševe, štakore i sirove ih žvakali; kuhali ljepilo, mljeli kosti u brašno, čupali korijenje, grizli gnjile krumpire, strugali koru drveća… Zabilježeni su i brojni slučajevi kanibalizma, pa i trgovine ljudskim mesom. Da stvar bude gora, početkom 1933. uveden je sustav internih putovnica, kako bi se spriječilo da ljudi iz izgladnjelih sela Ukrajine i sjevernog Kavkaza pobjegnu u gradove. Glad, od koje je prema procjenama umrlo osam milijuna ljudi, okončana je 1934. godine. Staljin je tada smanjio državne kvote žitarica i pristao na to da se kućanstvima dopusti da imaju male parcele na kojima mogu uzgajati povrće i držati ograničen broj grla.

Piše: Lucija Kaprual


Komentari