Iluzija superiornosti: Što je to Dunning-Kruegerov efekt?

“Najveći neprijatelj znanja nije neznanje, već iluzija znanja”, glasovita je izreka teorijskog fizičara Stephena Hawkinga. Često citirana, nastavlja se na dugu tradiciju filozofske misli. “Znam da ništa ne znam”, rečenica je koju je, u sklopu svoje majeutičke metode, često koristio Sokrat, a iza ovoga prividnog paradoksa leži misao da je osvještavanje vlastitog neznanja prvi korak ka istinskom znanju. “Tko ne zna, a ne zna da ne zna, opasan je – izbjegavajte ga! Tko ne zna, a zna da ne zna, dijete je – naučite ga! Tko zna, a ne zna da zna, spava – probudite ga! Tko zna i zna da zna, mudar je – slijedite ga!” naučavao je pak Konfucije. Kompleksne prirode spoznaje bili su svjesni i Blaise Pascal (“Pametan čovjek nikad neće reći da sve zna”), Jean-Jacques Rousseau (“Što čovjek manje zna, to mu se njegovo znanje čini većim”) te Bertrand Russell (“Problem sa svijetom leži u tome što su glupi potpuno sigurni, a pametni puni sumnji”), kao i književni velikani Johann Wolfgang Goethe (“Sa znanjem raste i sumnja u vlastito znanje”) te Henry David Thoreau (“Znati da znamo što znamo i da ne znamo što ne znamo pravo je znanje”). U suvremenoj društvenoj znanosti, ova problematika naći će se u srcu onoga što nazivamo Dunning-Krugerovim efektom. O čemu je riječ?

Ovaj fenomen mogli bismo opisati kao sklonost manje inteligentnih ljudi da precjenjuju vlastitu te istodobno umanjuju tuđu inteligenciju, ali i sklonost inteligentnijih ljudi umanjivanju vlastitih sposobnosti. Tu kognitivnu pristranost 1999. godine su uočili te, kroz niz eksperimenata, dokazali David Dunning i Justin Kruger, socijalni psiholozi s američkog Sveučilišta Cornell. Inspiraciju su pronašli u novinskom članku o stanovitom McArthuru Wheeleru, čovjeku koji je itekako precijenio svoje sposobnosti te za to platio visoku cijenu. Wheeler, kojeg bismo bez puno krzmanja mogli opisati kao idiota, 1996. godine je opljačkao dvije banke, “maskiran” – sokom od limuna! Bio je, naime, uvjeren da iscijeđeni agrumi funkcioniraju kao nevidljiva tinta. Na njegovu žalost, nisu funkcionirali, pa su nadzorne kamere uhvatile njegovo glupavo lice u krupnom kadru, što mu je priskrbilo višegodišnji odmor na državnim jaslama.

Frapirani njegovim apsolutnim nedostatkom samokritičnosti, znanstvenici su nekoliko mjeseci svoga života posvetili istraživanju ovog i sličnih slučaja, da bi se potom pozabavili eksperimentiranjem. Testirali su niz studenata u domenama gramatike, logičkog rezoniranja i humora, s ciljem samoprocjene u tim područjima. Oni koji su bili na dnu liste, odnosno koji su najlošije riješili testove, bili su uvjereni da su bolji od šezdeset posto kolega. S druge strane, oni koji su “rasturili” nisu smatrali da su bili osobito uspješni. Objašnjenje je relativno jednostavno: ako ste, uvjetno rečeno, nesposobni, bit ćete nesposobni i u procjeni vlastite (ne)sposobnosti, a ako ste sposobni, skloniji ste sumnji u sve, pa i u vlastitu sposobnost. Ako bismo htjeli karikirati na tragu Sokrata, mogli bismo reći da onaj tko ne zna ne zna niti što ne zna, niti uopće zna da ne zna. Svoje zaključke dvojac je objavio u znanstvenom radu naslovljenom “Nesposobni i nesvjesni: Kako nemogućnosti prepoznavanja vlastite nesposobnosti vode prema napuhanoj samosvijesti”.

Kasnija istraživanja potvrdila su Dunning-Krugerov efekt, uz određena proširenja izvorne teze. Pokazalo se, naime, da je ona, istinabog, nepobitna što se tiče američke kulture, no da na istoku stvari malo drugačije funkcioniraju. Japanski studenti, kako oni vrhunski tako i oni u donjoj četvrtini, svoje su sposobnosti u pravilu umanjivali. Primijećene su i razlike po spolu: muškarci su, primjerice, procijenili da imaju IQ za pet podova viši od onoga stvarnog, dok su žene svoj za jednako toliko umanjile. Drugim riječima, osim psiholoških silnica, na samoprocjenu i samopouzdanje utječu i odgoj te kulturni i biološki faktori.

Piše: Lucija Kapural


Komentari