U prvome i drugom dijelu velike priče o Georgu Elseru, pisali smo o nevjerojatnoj domišljatosti koju je ovaj skromni stolar iskazao organizirajući atentat na Adolfa Hitlera. U trećem, posljednjem dijelu, pozabavit ćemo se posljedicama njegovoga luđački smionog čina…
Kraj igre
U vrijeme kad se mikrokozmos pivnice “Bügerbräukeller” pretvorio u pakao, Elser je iz Konstanza bježao na sigurno, u Švicarsku. Nažalost, dvojica carinika zadržavaju ga u 20:45, u trenutku kad ilegano pokušava prijeći granicu. U to vrijeme još se ne zna za teroristički napad u Münchenu – vijest o njemu stiže telegrafom tek nešto prije ponoći.
Elser je zadržan u pritvoru, no istražiteljima isprva nije bilo ni na kraj pameti da bi ispijeni tamnokosi muškarac mogao imati bilo kakve veze s masakrom u pivnici. Desecima u međuvremenu prikupljenih sumnjivaca pridružio se tek nakon što su u unutrašnjem džepu njegove jakne pronađeni inkriminirajući predmeti – dijelovi upaljača za tempirani eksploziv, nekoliko komunističkih znački i razglednica sa slikom “Bügerbräukellera”. Kao glavni osumnjičenik profilirao se nakon nekoliko dana, kad ga jedna od konobarica pivnice prepoznaje kao redovitog gosta u mjesecima prije napada. Smjesta je prebačen u sjedište Gestapoa u Münchenu, gdje je podvrgnut onome što se katkad naziva “naprednim tehnikama ispitivanja”.
Po Himmlerovoj izravnoj naredbi, istragu su predvodili Arthur Nebe, šef Kriminalističke policije Njemačke, i šef Gestapoa Heinrich Müller. Potonji je došao na lukavu ideju: od osumnjičenika je zatražio da im pokaže koljena. Kad je ovaj to učinio, ispitivačima je postalo jasno da je Elser njihov čovjek – koljena su mu, od višemjesečnog klečanja pri postavljanju eksplozivne naprave, bila puna modrica. Trebali su, međutim, priznanje, no uhićenik je šutio poput ribe. Kako bi “propjevao”, danima su ga mučili, toliko da je krvario iz svih tjelesnih otvora a lijevo oko mu je gotovo bilo izbijeno. U batinanju je navodno sudjelovao i Himmler osobno.
Shvativši da više nema nade, Elser je 15. studenog priznao odgovornost za napad na pivnicu. Na drugom ispitivanju, oaj put u berlinskom središtu Gestapoa, kao motiv svog čina naveo je sljedeće: “Htio sam poboljšati uvjete njemačkih radnika i zaustaviti rat. Nisam htio eliminirati nacizam, već njegove vodeće ljude, Hitlera, Goeringa i Goebbelsa. Vjerovao sam da će smrt ove trojice spriječiti daljnje krvoproliće”. Naveo je i svoju religiju, odnosno uvjerenje da mu vrata Kraljevstva Božjeg neće biti otvorena ako ne učini sve što je u njegovoj moći da spasi milijune života. Nadalje, izrazio je pomirenost sa sudbinom te želju da ga, ako je moguće, što prije smaknu.
Zaborav i konačno priznanje
Isljednici su mu tek dijelom vjerovali – sporan dio njegovog iskaza bio je onaj da je djelovao sam. Gestapovci, a i sam Hitler, pretpostavljali su da je atentat organizirao u suradnji s britanskom tajnom službom -jednostavno nisu mogli zamisliti da je toliko kompleksan plan djelo pojedinca, i to običnog “šljakera”. Za Hitlera, to je bilo i malčice ponižavajuće. Naredio je da se upotrijebe “sva dostupna sredstva” kako bi Elser odao imena nalogodavaca. No, ni nakon što su ga danima držali u pregrijanoj prostoriji, bez kapi vode, i šopali usoljenim haringama, stolar nije promijenio svoj iskaz. Nije pomogao ni “serum istine”, snažni lijek Pervitin, a i hipnoza je podbacila.
Kad se, nakon višemjesečne istrage – u kojoj su ispitani i maltretirani svi članovi Elserove obitelji, sve njegove ljubavnice i znanci – pokazalo da čovjek govori istinu, dežurni psiholog je rezignirano zaključio da je riječ o fanatiku “patološki željnom slave”. Atentator, koji nikada nije izveden pred sud, diskretno je bačen u koncentracijski logor Sachsenhausen.
Kasnije je prebačen u Dachau, no životni uvjeti su mu bili znatno bolji nego kod ostalih logoraša. Nacisti su, naime, htjeli “pročeprkati” po njegovom mozgu, pa su od njega tražili da im nacrta brojne skice svoje inventivne bombe te objasni njeno funkcioniranje. Uz to, za njega su uredili malenu sobicu u kojoj je proizvodio drveni namještaj, a navodno su mu omogućeni i posjeti bordelu. To je kod dijele logoraša izazvalo sumnju prema Elseru – neki od njih su spekulirali da je atentat izvršio po nalogu nacističkog režima, s ciljem da njemački građani, šokirani napadom na Hitlera, pruže široku podršku ratu. Ta neosnovana glasina kasnije će dijelom kumovati velikoj povijesnoj nepravdi, zaboravu imena Georga Elsera.
Dana 9. travnja 1945. godine, nepunih mjesec dana prije kapitulacije Njemačke, Elser je, po Hitlerovoj naredbi, smaknut metkom u potiljak (pretpostavlja se da ga je likvidirao SS-Oberscharführer Theodor Bongartz). Führer, naime, nije mogao dopustiti da čovjek koji ga je umalo raznio na komadiće živ dočeka kraj rata. Odjevenog su ga, kao osobnu sramotu, spalili u zloglasnom logoru, nakon čega ga je prekrio veo zaborava. U istočnoj Njemačkoj, ignorirali su ga zato što nije bio komunist; Zapad pak nije uspijevao “probaviti” činjenicu da su u njegovom napadu stradali i nevini ljudi.
Uspomenu na njega održavali su samo kulturnjaci – početkom osamdesetih godina prošlog stoljeća, Peter-Paul Zahl posvetio mu je kazališni komad, a glumački mag Klaus Maria Brandauer 1989. je debitirao je kao redatelj upravo filmom o Elseru, kojeg je ujedno i glumio. Ključnu ulogu u Elserovoj popularizaciji odigrala je biografija Hellmuta G. Haasisa iz 1999. godine, koja je postala bestseler, te građanska inicijativa “Georg Elser”, koja se svojski potrudila da mu podari zasluženo mjesto u povijesti.
Godine 2011., u središtu Berlina, podignuta je sedamnaest metara visoka skulptura hrabrog stolara. Lokacija spomenika nije odabrana slučajno – tu se, na križanju ulica Wilhelmstraße i An der Kolonnade, u monumentalnoj građevini koju je projektirao omiljeni Hitlerov arhitekt Albert Speer, nalazio ured nacističkog diktatora. Nakon Drugoga svjetskog rata, zgrada je srušena do temelja. U njenoj blizini se do kraja rata nalazila i središnjica Gestapoa, u kojoj je Elser saslušavan nakon atentata. Danas, njegovo ime danas nose brojne ulice, trgovi i škole diljem Njemačke.
Piše: Lucija Kapural
