Posljednja suza nepomično je stajala na blijedom licu sedmogodišnje djevojčice, ispod tupoga zaleđenog pogleda u kojemu se agonija ispreplitala s nečovječnim prizorima ludila. Nesnosan smrad smrti, fekalija i patnje kolao je oko njezina zgrčena tijela odjevenog u pokidanu bijelu haljinicu umrljanu skorenim likerom smrti. Malena Charlotte bila je samo jedno od uzavrelih mrtvih tijela porazbacanih poput lešina bolesne stoke diljem zajednice Jonestown, izolirane od svijeta u srcu džungle u Gvajani. U ovoj se utopističkoj oazi ljubavi, marksizma i rasne jednakosti 18. studenog 1978. godine dogodilo najveće masovno samoubojstvo u povijesti čovječanstva, orkestrirano paranoičnim manipulacijama Jima Jonesa, osnivača kulta “Hram naroda”.
“Umrite s dostojanstvom. Ponosno. Prekinite ovu histeriju… Ovo nije način na koji bi trebali umrijeti ljudi koji su socijalistički komunisti. Moramo umrijeti dostojanstveno”, posljednje su riječi posrnulog vođe Jonesa njegovim sljedbenicima. Sjedeći na svome tronu, držeći mikrofon u ruci, u smrt je poslao 918 ljudi, od čega 300-tinjak djece. Uplakana Marceline Baldwin Jones do zadnjeg se dječjeg izdaha borila protiv nauma svoga supruga, a vidjevši kako bespomoćno na tlo pada ono posljednje, i sama se prepustila pogibeljnoj orgiji. Toga je vrućeg poslijepodneva psihički potpuno rastrojen Jones odlučio da je časnije umrijeti “revolucioniranim činom”, nego dopustiti da svijet razori “Hram naroda”.
“Izdani smo. Stravično je što su nam učinili. Svi vi znate da vam nikada nisam lagao, ali ne možemo se vratiti na staro jer oni nas nikada neće ostaviti na miru. Lagat će još više. Mislite na svoju djecu i na starije. Uzmite napitak kao u staroj Grčkoj i tiho zakoračite… Znajte jedno, mi ne činimo samoubojstvo”, propovijedao je dok su najodaniji podanici već donosili boce cijanida, tablete i šprice.
“Svi umiru. Ja nisam vidio da još netko nije umro, ali ja ću sam odabrati kako ću otići. Dosta mi je torture. Umoran od toga, Christine, stvarno sam umoran”, odgovarao je zabezeknutoj ženi koja se usprotivila fatalističkoj odluci “Oca”, kako je Jones volio da ga nazivaju.
Snaga volje
Ubrzo su Jamestownom počeli odzvanjati krikovi delirične pokore i slavlja onih koji su uvjereni da nikad neće biti bolje, u kombinaciji s jecajem nesretnika koji nisu imali izbora nego pokoriti se volji predvodnika. Roditelji su prvo kćerima i sinovima u usta sipali cijanid umiješan u voćni sok s dodatkom valijuma, a potom su gorku dozu smrti ispili i sami pa padali jedan do drugog u bolnoj ekstazi. Tek su rijetki uspjeli pobjeći, točnije njih 20. No, većinu bi, prije nego što su utrčali u prašumu, oborio metak ili igla otrova koju su im stražari zabili u ruku.
Dirigent bezumlja pronađen je u svojim odajama prosvirane glave, tik do ormarića prepunog morfija okruženog rasutim spisima o marksizmu i teorijama zavjera. Je li to učinio sam, nikad neće do kraja biti sigurno, no ovaj je šizofren čin bio posljednje poglavlje kontroverzne sekte i tragedija za koju mnogi kažu da je najveće ubojstvo Amerikanaca u jednom događaju do terorističkih napada 11. rujna.
“Pokušajte shvatiti koliko je preminulima bila važna ova zajednica, na što su bili spremni i nemojte ih osuditi tako olako”, rekao je 40 godina nakon masakra Jonesov sin Stephan, ne opravdavajući oca, već ističući samu srž nastanka kulta. Teška su vremena zadesila SAD u trenutku kada je James, sin alkoholičara Ku Klux Klanovca iz Indiane i Indijanke iz plemena Cherokee, krenuo u mesijansku misiju. Narcisoidni karizmatik koji je vječno nosio tamne sunčane naočale odrastao je u straćari bez vodovoda tijekom Velike depresije, a još je kao klinac prijateljima fanatično pričao o vjeri i smrti. Jednom je, tvrde njegovi poznanici, ubio mačku nožem i pripremio joj sprovod, a posebno ga je zadivilo samoubojstvo Adolfa Hitlera, o čijem je liku i djelu danima maštao na trijemu trošne kućice.
Godinama kasnije, dok je plamtio rat u Vijetnamu, a nasilje i oružje preplavili su ulice Amerike, Jones je postao propovjednik. Njegovi prvi govori kombinirali su socijalističke ideale s kršćanskim naukom iskupljenja, što je tada zvučalo poput pjesme spasenja svih ugnjetavanih članova društva koji su žudjeli za mirom i ljubavlju.
Karizmatični fanatik
Vrata Jonesova “malena savršenog svijeta” bila su 1956. u Cadle Tabernacleu u Indianapolisu otvorena baš svima. Zavodio je svojim “čudesnim” ozdravljenjima i uvjerljivim parolama one koji su trebali pomoć, kao i one koji su htjeli služiti čovječanstvu ili naprosto negdje konačno pripadati. A Jim Jones, astrološki dogmatičan i tvrdoglav Bik, imao je sve.
“Jedini način na koji će doći do promjene smo mi i ono što mi činimo. Od društvene pravde do nasilne revolucije. Moj otac točno je znao koje riječi netko želi i treba čuti. Zato su svi htjeli pripadati Hramu”, naglasio je Stephan, jedan od malobrojnih članova kulta koji je izbjegnuo užas u Jonestownu jer mu je Jones jedva dopustio da ode na košarkašku utakmicu u Georgetown.
No, paranoja nikad nije dala mira borbenom propovjedniku. U svojim je 30-ima naredio da se Hram naroda preseli u Kaliforniju, mjesto koje je smatrao sigurnim od nuklearne katastrofe – prema njegovoj viziji, trebala se dogoditi 15. srpnja 1967. godine. Jones, njegova obitelj i oko 70 sljedbenika preselili su se u Redwood Valley u sjevernoj Kaliforniji, a njegovo crkveno carstvo kasnije će se proširiti na San Francisco i Los Angeles do sredine 1970-ih. Kako je vrijeme prolazilo i popularnost mu rasla, sve je manje spominjao Bibliju. Umjesto toga James je sam postao “Biblijom”, predstavljajući se kao reinkarnacija Isusa i Bude. Prozvao se spasiteljem koji vodi i štititi svoje sljedbenike, a na vrhuncu moći do izražaja je sve više dolazila njegova mračna strana.
Neumorno je tragao za još sigurnijim mjestom za Hram, koje će njegov odabrani narod spasiti od apokalipse, da bi na koncu odabrao Gvajanu, gdje je prašuma “stado” mogla obraniti od vlasti i medija. Iz doslovno ničega, upornim i predanim radom te neizmjernom voljom, stvorio se kompleks Jonestown, a svi koji su putem nešto prigovorili riskirali su brutalne batine jer ih je prigovaranje oko sitnica, poput hrane, dovelo među izdajnike. Vođina okrutnost nije jenjavala iako su pobjegli od svijeta, no svijet nije odustajao od “Hrama naroda”.
Kamp kao logor
U kolovozu 1977. godine New West je objavio zastrašujuća svjedočanstava odbjeglih sljedbenika, a Amerika je tada doznala istinu o lažnim ozdravljenjima i stvarnim poniženjima, premlaćivanjima i financijskoj nejednakosti u “Hramu naroda”. Jones je pokušao iskoristiti svoj politički utjecaj i spriječiti objavljivanje priče, no to mu nije uspjelo. Doznalo se kako je “Otac” od podanika tražio da se odriču svojih nekretnina i novca, protiv volje ih drogirao pa čak i seksualno zlostavljao. Tvrdio je tada, već dobrano ovisan o lijekovima i priveden radi masturbiranja u javnosti, da je on jedini heteroseksualac na svijetu, a na veze sljedbenika gledao je podozrivo jer to im je odvraćalo pažnju od rada.
Umjesto harmoničnoj oazi, život s Jonesom svakim je danom sve više nalikovao logoru, a novinski stupci gorjeli su od priča roditelja zabrinutih za svoju djecu. Pismom za pismom, zabrinutost je rasla, a uskoro su mnogi počeli zazivati istragu preseljene zajednice. Jones je radi lošeg publiciteta svakog dana postajao sve nervozniji pa je uveo nova pravila ponašanja kako bi obuzdao neposluh i daljnja šteta njegovu imidžu. Odjednom su zaštitari, naoružani mačetama i puškama, revno patrolirali kampom kako nitko ne bi pobjegao, a podignuta je i stražarnica. Oni ulovljeni u bijegu završili bi u tzv. “Extra Care Unitu”, gdje bi ih se po kazni šopalo drogama do besvijesti.
“Nakon takvog tretmana nisu bili u mogućnosti voditi razgovor, imali su bezizražajni, tupi izraz lica, kao da su bili lobotomizirani”, napisao je novinar Tim Cahill iz “Rolling Stonea” nakon razgovora sa sljedbenicima koji su nekim čudom preživjeli pakao. Otkrili su i kako je Jones huškao podanike da izvještavaju jedan o drugom, kao i djecu da tužakaju roditelje, a onda je počeo organizirati tzv. “Bijele noći”. Bila su to velika okupljanja tijekom kojih je premorenim sljedbenicima, koje je upravo dignuo iz kreveta, držao govore i uvježbavao ih za počinjenje masovnog samoubojstva. U više su navrata manijakalna predavanja trajala do zore, iako su svi morali biti na nogama već u 6 ujutro, doručkovati rižu i vodeno mlijeko sa smeđim šećerom te se uputiti prema polju gdje bi radili više od 10 sati na nesnosnim vrućinama.
Kobni posjet
Dok su oni crnčili, Jones se u svojoj drvenoj kolibi borio sam protiv sebe hraneći sve svoje ovisnosti. Patio je od zagonetnih napadaja i iznenadnih nesvjestica, privremene sljepoće, kao i nesanice. Potpuni je kolaps doživio kad mu je najavljen posjet kalifornijskog kongresnika Lea Ryana i delegacije novinara te zabrinutih članova obitelji sljedbenika. Propovjednik na rubu sloma hitno je sazvao “Bijelu noć”, tijekom koje su sljedbenici jedan za drugim poput papiga recitirali zašto vole život u Jonestownu i ne pomišljaju na povratak u SAD.
“Sretan sam ovdje. Ovo je najbolje što mi se ikada dogodilo i za to je zaslužan upravo Jim”, izgovarali su pokorno. No, Jonesov strah da će netko “propjevati” ipak se pokazao opravdanim. Tijekom obilaska kampa u kojemu je 17. studenog organizirano slavlje do kongresnika je došao papirić Vernona Gosneya, koji ga je molio da ga izbavi. Idućeg dana Ryan se vratio u kamp i Jonesa uvjeravao da nekoliko odmetnika neće učiniti štetu imidžu Jonesetowna, no bez uspjeha. Dok su razgovarali, do kongresnikove pomoćnice pristizali su uplašeni sljedbenici, sa suzama u očima moleći da i njih povedu. Bio je to početak kraja. Okupilo ih se 19, što nije ni desetina zajednice, no Jonesov ego to nije mogao podnijeti. Osveta se morala provesti odmah.
Ryan, delegacija i prebjezi uspjeli su stići do zrakoplova na rubu prašume, a onda se prolila krv. Larry Layton, jedan od onih koji je preklinjao da ode, bio je prekriveni Jonesov doušnik koji je izvukao pištolj i počeo pucati. Kongresnik Ryan je ubijen, a oni koji su preživjeli, poput Gosneya, nisu ni slutili što će se dogoditi u kampu koji su netom napustili.
“Koliko sam vas puno volio, kako sam vam želio omogućiti dobar život”, govorio je ekstatično Jones sljedbenicima koje je žurno okupljao u glavnom paviljonu, otkrivši da je sada doista stigao kraj. Apokalipsa koja se tada odvila ušla je povijest, baš kao i bezuvjetna ljubav njegovih poklonika.
“Radije ovu djecu gledam mrtvu, nego da su umrli poput Židova, što je bilo jadno. A one koje uhvate, pustit će da odrastu i da budu budale kako to žele od njih, a ne socijalisti kao jedan i jedini Jim Jones… Hvala ti, Oče”, nepokolebljivo će jedan od njih nagrađen deliričnim ovacijama prije posljednjeg počinka.
Piše: Doris Vučić
