U vrijeme kad su “djeca cvijeća” propovijedala o miru i “dobrm vibracijama”, pjevao je o mraku i dekadenciji velegradskog podzemlja: prostitutkama u potrazi za drogom, transvestitima željnim ljubavi, autodestruktivnosti, paranoji i psihozi. Predani alkemičar rocka, eksperimentirao je s brojnim glazbenim pravcima, rušeći barijere između lirizma i kakofonije, naivnosti i cinizma, lijepog i ružnog, a jedina konstanta u njegovom opusu upravo je nepostojanje konstante. Sve to – i mnogo više – bio je Lou Reed (1942. – 2013.), najveći pjesnik u panteonu rock božanstava.
Odrastao je u Brooklynu, u židovskoj obitelji srednje klase. Roditelji su ga odgajali u konzervativnom duhu: kasnonoćni izlasci nisu se tolerirali, a seks je bio tabu tema. Na njihovo nezadovoljstvo, Lou je u tinejdžerskim danima pokazivao “nedopustivu sklonost” prema žestokoj glazbi i još žešćim pićima.
Rano je naučio svirati gitaru, a kao srednjoškolac pridružio se grupi “The Shades”. U to vrijeme počeo je eksperimentirati s drogama, ali i sa seksualnošću. Premda je cure mijenjao kao na traci, bio je izrazito feminiziran: lakirao je nokte, nosio cipele s visokim potpeticama i hodao lelujajući bokovima.
Kad ga je pater familias zatekao kako se šminka, silom ga je odvukao na psihijatriju. Homoseksualnost se, naime, u to vrijeme smatrala bolešću, a metode liječenja nisu bile nimalo ugodne. U oronuloj zgradi duševne bolnice Creedmore, momak je punih osam tjedana primao elektrošokove. Unatoč bolnom tretmanu koji mu je narušio zdravlje, buntovni mladićev duh nije bilo lako slomiti. Nakon mature, upisuje studij književnosti na prestižnom Sveučilištu u Syracuseu i prekida svaki kontakt s roditeljima.
Jedan od profesora, ugledni pjesnik i razvratni alkoholičar Delmore Schwartz, postaje mu mentor i svojevrsna očinska figura. “Bili smo kao Stephen Dedalus i Leopold Bloom”, ispričao je Reed. “Redovito smo se opijali u baru ‘Orange’, rupi punoj polusvijeta, i raspravljali o umjetnosti. Hvalio je moje radove i poticao me da se posvetim spisateljskoj karijeri”.
Reeda je, međutim, više zanimala glazba, pa prekida studij te se zapošljava kao tekstopisac u njujorškoj diskografskoj kući “Pickwick Records”. Poslodavci su prepoznali mladićev talent te mu predložili da oformi vlastiti bend. Poslušao je savjet.
S prijateljima Johnom Caleom, velškim multiinstrumentalistom, i Tonyjem Conradom, gitaristom, osnovao je grupu “The Warlocks”. Kad su im se pridružili Reedovi bivši kolege s faksa, bubnjarica Maureen Tucker i gitarist Sterling Morrison, promijenili su ime u “The Primitives”. Legenda kaže da naziv pod kojim se sastav proslavio, “The Velvet Underground”, potječe od sadomazohističkog romana Michaela Leigha, koji je Reed pronašao na pločniku dok je tumarao njujorškim ulicama (sintagma “baršunasto podzemlje” po svoj je prilici aluzija na vaginu).
Reedovi subverzivni tekstovi o dekadentnom njujorškom životu privuklu su pažnju slavnog Andyja Warhola, koji uzima bend pod svoje okrilje. Mladi glazbenici postaju okosnica njegova multimedijskog performansa “Exploding Plastic Inevitable”, koji je uključivao projekcije Warholovih filmova, čitanje poezije, ples i nastupe konceptualnih umjetnika.
Premda to formalno nije bio, Warhol se ponašao kao menedžer benda, pa su momci na njegov zahtjev počeli nastupati s njemačkom pjevačicom Nico, a dizajnirao im je i omot za prvijenac “The Velvet Underground and Nico” (slavni cover s bananom koja se mogla guliti). Pjesme “Heroin”, “Venus in Furs” i “I’m Waiting for the Man” oduševile su usku skupinu obožavatelja. Nesrazmjer između velikog utjecaja grupe na brojne glazbenike i slabe prodaje albuma duhovito je opisao Brian Eno: “Velvete je slušalo otprilike tisuću ljudi, ali je svaki od tih tisuću kasnije osnovao vlastiti bend”.
Nakon što se Reed upustio u aferu s Nico, njegov ionako buran odnos s Caleom dosegao je novu razinu netrpeljivosti. Premda je pljuvao po plavokosoj pjevačici, Cale je zapravo potajno patio za njom, pa nije propuštao priliku da na probama spusti rivalu. Kad se Reed posvađao s Nico i šutnuo je iz benda, ova je, da mu se osveti, utjehu potražila u Caleovom krevetu. Veza nije potrajala, kao ni Caleov mandat u grupi. Reed ga je iz nje izbacio riječima: “Stvarno se nadam da će te jednog dana prepoznati kao novog Beethovena ali te ja više ne želim gledati!”.
Nedugo potom, Reed će raskrstiti s još jednim suradnikom: orpušta Warhola uz napomenu da njegova umjetnička fama stoji na putu komercijalnom proboju grupe. Ovaj mu do kraja života neće oprostiti za tu izdaju.
Reed je s grupom, u kojoj su odnosi bili dobrano narušeni, izdao još dva albuma, da bi se “The Velvet Underground” početkom sedamdesetih godina prošlog stoljeća raspali. Album “Transformer”, nastao u suradnji s Davidom Bowiejem, označio je prekretnicu u Reedovom stvaralaštvu. Postaje dijelom glam rock pokreta i gradi novi imidž, androgin i naglašeno teatralan. Album donosi pjesmu “Walk on the Wild Side”, koja postaje himnom dekade.
Uslijedio je “Berlin”, jedan od najdepresivnijih albuma svih vremena, a Reed tih dana nastupa u crnoj koži, ukrašen fašističkim simbolima. “Sally Can’t Dance”, komercijalno najuspješniji album, donosi zaokret ka R&B-u i lirskom ugođaju, a “Metal Machine Music” bio je neslušljiv eksperiment (jedan kritičar je Reedov novi sound opisao kao “brujanje pokvarena intergalakričkog hladnjaka”). “Street Hassle” donosi siroviji zvuk blizak punku, a “The Bells” i “The Blue Mask” proglašeni su rock klasicima.
Godine 1987. Andy Warhol iznenada umire, što je iz temelja potreslo Loua Reeda. Nakon dva desetljeća šutnje, progutao je ponos i nazvao bivšeg prijatelja Calea kako bi zajednički odali počast nekadašnjem mentoru. Rezultat je bio album “Songs for Drella”, dirljiv glazbeni epitaf pokojnom umjetniku.
Godine 1993. Velveti su se nakratko ponovno bili okupili i odradili europsku turneju. Planirali su i američku, ali je stari sukob na relaciji Cale-Reed uskrsnuo, pa se bend raspada, ovaj put zauvijek.
Reed je u međuvremenu otkrio nove interese. Ostvario je zapažene nastupe u u filmovima “Get Crazy”, “Dim u lice”, “Lulu na mostu” i “Nacija Prozaca”, izdao nekoliko knjiga izabranih pjesama i dvije zbirke fotografija te napisao pjesme za avangardnu predstavu “Time Rocker” Roberta Wilsona. Suradnju s Wilsonom obnavlja na projektu “Poe-Try”, predstavi inspiriranoj likom i djelom Edgara Allana Poea. Postaje opsjednut Poeom, snažno se identificirajući s njim. Sve to je vidljivo na albumu znakovita naslova “The Raven”, ambicioznom ali promašenom pokušaju da uvede Poeovu poeziju u rock glazbu.
Godine 2013. Reed umire od posljedica transplantacije jetre. “Svijet je izgubio velikog pjesnika i genijalnog glazbenika”, izjavio je Cale nakon sprovoda. “Ja sam izgubio prijatelja iz mladosti!”.
Piše: Lucija Kapural
