Hitlerova židovska olimpijka

Mačevanje u Hrvatskoj nije nikada bilo previše popularno, no u zadnjih godina nekako se počinje pojavljivati i u našim sportskim dvoranama. U skladu s time povijest mačevanja u nas je slabo poznata. Jeste li čuli za Helene Mayer? Prije da niste negoli da jeste, s obzirom i na slabu medijsku popraćenost mačevanja u nas. Helene je bila najbolja sportašica u mačevanju u međuratnoj Njemačkoj, ali i šire. Problemčić je bio taj što je bila polužidovka, a što nije bila poželjna kombinacija u ondašnjoj Njemačkoj. Zanima li vas mačevanje u razdoblju prije Drugog svjetskog rata, pročitajte članak koji slijedi.

S trinaest postala državna prvakinja

Helene Mayer po prvi puta je osvojila titulu njemačke državne prvakinje u svojoj trinaestoj godini. Zbilo se to 1924. godine.  Uspješno je branila naslov nacionalne prvakinje punih šest godina za redom. Međutim 1932. godine uoči samog natjecanja u Los Angelesu je saznala da joj je dečko poginuo u nesreći na vojnoj obuci te je završila natjecanje tek na petom mjestu. Upravo ovaj čimbenik da je sudjelovala na natjecanju unatoč smrti voljene osobe, pokazuje njeno stavljanje sporta u prvi plan, što će biti modus kojega se držala dok je trajala njezina sportska karijera.

Umjesto povratka kući ostanak u Americi


Mayer je kasnije ostala u SAD-u, gdje je studirala međunarodno pravo. Nadala se da će moći raditi kao diplomatkinja za svoju zemlju. No, u Njemačkoj se stanje kontinuirano pogoršavalo zbog čega joj je oduzeto članstvo i u njezinom sportskom klubu, a izgubila je i stipendiju. Sve je to jasno ukazivalo da na povratak u domovinu ne može računati. Ona je nakon završenog studija postala predavačica njemačkog jezika na fakultetu u Oaklandu.

Poziv za sudjelovanje u njemačkom timu

Razdoblje slave u Njemačkoj ostavilo je na njoj neizbrisiv trag i ona je i dalje žudjela biti u središtu pozornosti jer je bila dugo vremena miljenica njemačke javnosti. Čelnik Američkog olimpijskog odbora dogovorio s Nijemcima kompromisno rješenje njezinog sudjelovanja na Olimpijskim igrama u Berlinu. Nakon posredovanja odbora dobila je poziv od njemačkog tima, na što se ona rado odazvala, možda maštajući da će joj biti omogućen povratak u Njemačku jer se ona nije nikada smatrala Židovkom. Natjecanje je završila na drugom mjestu i kada je stala na postolje i primila srebrnu medalju, ispružila je ruku u znak nacističkog pozdrava. To je nešto što je morala učiniti kao dio njemačkog tima, no kako je znala što se zbiva u Njemačkoj nejasno je zašto se uopće odazvala.

Židovka koja je trebala zavarati svijet

Njezino sudjelovanje na Olimpijskim igrama 1936. posljedica je manipulacije od strane čelnika Međunarodnog olimpijskog odbora i Nijemaca. Helene je bila simbolična Židovka koja je trebala zavarati svijet da Židovi još uvijek imaju prava u Hitlerovoj Njemačkoj. Većina povjesničara smatra da razlog pojavljivanja na spornoj Olimpijadi nije želja da zaštiti obitelj već prije svojevrsni osjećaj samosvijesti i želja za daljnjim postignućima, kao i “glad” za priznanjem. Njezin otac Ludwig bio je cijenjeni židovski liječnik u Frankfurtu, no ona je odrasla pohađajući kršćansku školu. Otac joj je umro od srčanog udara 1931. godine, godinu dana prije negoli je izgubila mladića. Nakon sudjelovanja na Olimpijadi 1936. vratila se na neki način poražena u SAD-e te je četiri godine kasnije dobila američko državljanstvo. Njezina je obitelj ostala u Njemačkoj. Nejasno je koliko je imala kontakata s obitelji. Vratila se u Njemačku tek 1952. i udala, no ubrzo se razboljela od raka te je već iduće godine umrla.

Najveći mačevalac 20. st.

Za nju kažu da je bila nevjerojatan talent i da bi i danas sa svojom vještinom bila jednako dobra, ako ne i bolja od suvremenih sportaša jer je imala jako osjetljivu ruku, a izvanrednu tehniku. Godine 2000. američki sportski časopis Sports Illustrated ju je proglasio najvećim mačevaocem 20. st. Bila je visoka, plava, elegantna, ideal arijevske Njemice s jednom manom, a to je ona polovica gena židovskog podrijetla. Njezina bi se slava krajem 20-ih godina 20. st. u Njemačkoj mogla usporediti sa slavnom današnjih nogometaša, košarkaša i sličnih faca iz svijeta sporta. Bila je ljubimica Njemačke, a onda su se stvari odjednom u potpunosti promijenile. Svojim je postupcima nastojala vratiti izgubljeno, te dobiti puno državljanstvo i nastaviti sa predratnim aktivnostima. Nacisti su je prihvatili kao političku nužnost u svrhu postizanja političke korektnosti, ali joj u skladu sa svojim antisemitskom politikom nisu bili skloni. Redatelj filma o Helene Mayer, Semyon Pinkhasov je pokušao objasniti kao i brojni drugi biografi, povjesničari i stručnjaci za holokaust zašto je pokušavala neprestano uspostaviti priznanje od nacističkog režima pa je zabilježio iduće: “Znala je što je posrijedi kada su nacisti u pitanju i još je uvijek pokušavala postići kompromis. Za mene je to grijeh. Stavila se iznad svih.” Iako je na snimci dodjele medalja izgledala samouvjereno nije uspjela vratiti staru slavu. Svoju sportsku karijeru je uskoro i završila. Na kraju dodjele medalja je pozdravila čovjeka koji će vrlo brzo postati odgovoran za smrti između 6 i 10 milijuna Židova. Prilikom dodjele medalja osvajačice prvog i trećeg mjesta bile su Židovke ili polužidovke pa ih se njezino ponašanje zasigurno nije dojmilo. Na kraju se nezadovoljna vratila u Ameriku. Godine 1937. osvojila je prvenstvo Međunarodne federacije mačevanja u Parizu predstavljajući Njemačku, nakon te pobjede došla je u Njemačku, očekujući slavlje. No, tamošnji tisak ju je ignorirao, i tada je vjerojatno shvatila da dok god su nacisti na vlasti nema povratka u domovinu. Unatoč silnim postignućima ostala je zapamćena kao osoba koja je ispružila ruku i dlan kao pozdrav Hitleru.

Piše: Sonja Kirchhoffer

Komentari