Himna odbačenih i neshvaćenih: Kako je nastao jedan od najvećih hitova devedesetih?

U vrijeme kad je studirao na Sveučilištu Exeter te nastupao po lokalnim birtijama s tada nepoznatom grupom “Radiohead”, Thom Yorke se preko ušiju zaljubio u lijepu i oholu djevojku s godine. Nije poduzeo ništa po tom pitanju, zaključivši da tako bajna djeva neće ni pogledati luzera poput njega. Nemalo se šokirao kad se, u pratnji prijateljice, pojavila na njegovom koncertu. Na njegovu žalost, otišla je prije kraja svirke. Narednih nekoliko dana ju je diskretno pratio po faksu i obližnjim kafićima, ali se nikad nije usudio prići joj. Umjesto toga, napisao joj je pjesmu, u kojoj se jada kako je ona posebna a on, eto, čudak.

Uskoro je postao slavan i bogat čudak: spomenuta numera, “Creep”, 1992. godine je lansirala “Radiohead” u zvjezdanu orbitu. Tinejdžeri diljem svijeta identificirali su se s atmosferičnom alternativnom rock-himnom koja govori o tome da ste nitko i ništa. Pjesma je zasjela na vrhove glazbenih ljestvica, grupa je počela odlaziti na turneje i sve se činilo bajnim. Dok nije prestalo biti takvim.

Yorke je u međuvremenu napisao hrpu kvalitetnih pjesama, ali se nikako nije uspijevao otresti sjene svoga prvog hita. Gdje god su svirali, iz publike bi se vrlo brzo začuli povici: “Creep! Creep!”. Frontman je postajao sve frustriraniji. Nije htio biti “one hit wonder”. Još više ga je živciralo to što njega osobno povezivali s pjesmom – primjerice, novinari su ga pitali je li još depresivan, a obožavateljice su mu nudile svoja tijela kako bi se osjećao manje osamljenim. Na kraju je iz dna duše zamrzio pjesmu koja je od njega napravila tužnog momka s postera. Prekrstio ju je u “Crap” (“S*anje”) a, kad bi obožavatelji zatražili da je otpjeva, častio ih je biranim uvredama ili bi jednostavni prekidao koncerte. Tek nakon mnogo godina, pomirio se s neminovnim. Danas ipak postoji mogućnost da tu i tamo otpjeva “Creep”. Malena, ali postoji.

Piše: Lucija Kapural

Komentari