Herodot, poznat i kao otac povijesti, autor je monumentalnog djela Povijesti (grč. Historiai). Ovo djelo nastalo je oko 440. pr. Kr. i smatra ga se osnovom povijesne znanosti na Zapadu.Povijesti zapravo nisu klasična povijesna knjiga jer pored opisa i interpretacija događaja sadrže i brojne etnografske i druge podatke koje je Herodot zabilježio tijekom svojih brojnih putovanja ili preuzeo od drugih putnika. Stoga se u njegovom djelu opisuju neke zbilja neobične pojave poput Hiperborejaca, mitskog naroda koji je živio toliko daleko na sjeveru gdje sunce nikad ne zalazi, kiklopima i grifonima koji žive u sjevernoj Europi itd. Vrijedi spomenuti da Herodot piše da je o tim pojavama čuo od tog-i-tog putnika i sl. te u nekim slučajevima tvrdi da on sam ne vjeruje u te priče.
Jedna od najbizarnijih priča koju nam donosi Herodot je ona o divovskim mravima u sjevernoj Indiji, blizu indijsko-perzijske granice (današnji Pakistan). Herodot tvrdi da su ti mravi dlakavi, „veći od lisice, ali manji od psa“ te da kopaju tunele u pijesku bogatu zlatom. Navodno su progonili Indijce koji su jahali na devama kako bi im utekli i da bi mogli nositi vreće sa zlatnim pijeskom.
Gotovo svi stručnjaci smatrali su da je Herodotova priča o mravima puka izmišljotina. To se promijenilo tek 1984. kada je francuski etnolog Michel Peissel otkrio da na opisanom području doista postoji dlakava životinja veličine lisice koja kopa po pijesku i tako na površinu izbacuje zlatnu prašinu. Riječ je o himalajskom sviscu, životinji srodnoj vjeverici. Peissel je zatim terenskim istraživanjem otkrio da kod lokalnog stanovništva još od starog vijeka postoji tradicija prikupljanja zlatne prašine koju iskopaju svisci.
Zašto je, onda, Herodot tvrdio da je riječ o mravima? Odgovor leži u tome što nije znao perzijski jezik, u kojem su nazivi za „planinske mrave“ i „svisce“ vrlo slični pa ih je Herodot vjerojatno zamijenio.
Piše: Boris Blažina
