Da je Amerika uistinu zemlja mogućnosti, svjedoči primjer Hugha Hefnera (1926. – 2017.), osnivača i glavnog urednika kultnog “Playboya”. Recept je zapanjujuće jednostavan: potrebno je nešto “soli” u glavi da precizno detektirate potrebe tržišta, hrabrosti da pokušate ono što nitko ranije nije pokušao te, kao u svakom pothvatu, prstohvat sreće. U Hefnerovu slučaju, svi traženi sastojci bili su zastupljeni: s kvocijentom inteligencije 168 itekako je znao “nanjušiti” što ljudima treba, imao je “muda” da zgrabi konzervativnu Ameriku za rogove i snažno je protrese, a izvanjske okolnosti također su mu išle na ruku. Ispod površine hedonista u svilenom ogrtaču, okruženog prsatim plavušama dovoljno mladim da mu mogu biti unuke, krio se vizionar, borac slobodu govora i ikonoklast koji je izvrgao ruglu licemjerni puritanski moral. Evo kako je njegov američki san započeo!
Počeo je raditi još kao brucoš na studiju psihologije, u tvrtci koja je izrađivala kartonske kutije, a pronalazio je dovoljno vremena i za pohađanje tečaja kreativnog pisanja. Nakon diplome, zaposlio se kao pripravnik u časopisu “Esquire”. Premda su ga s vremenom promovirali u copywritera, šefovi nisu znali cijeniti njegove kreativne ideja, a uz to je bio mizerno plaćen (zarađivao je šezdeset dolara tjedno). “Jednog dana hodao sam mostom i iznenada briznuo u plač. Shvatio sam da živim puki surogat života, lišen snova i strasti”, ispričao je. Bila je to katarza. Nakon što su mu poslodavci odbili dati pet dolara povišice, dao je otkaz i odlučio osnovati vlastiti časopis. Poučen iskustvom iz “Esquirea”, gdje je svjedočio pojavi da se brojevi sgolišavim curama na naslovnici prodaju u astronomskoj nakladi, ocijenio je da bi uspjeh mogao steći upravo na tom području. Vjerovao je da postoji interes za sofisticirani muški magazin koji će odražavati poglede poslijeratne generacije, no znao je da ulazi u veliki rizik.
Sve što je te 1952. godine imao bio je namještaj u vrijednosti od 400 dolara, koji je založio, i pozajmica od četrdesetak poznanika u visini od 8.000 dolara. Časopis se trebao zvati “Stag Party” (“Momačka večer”), no prijatelj je Hefu sugerirao zvučnije ime – “Playboy”, prema marki automobila koja se upravo trebala početi proizvoditi. Dok je u svojoj kuhinji užurbano slagao prvi broj, Herfner nije imao pojma da je pripremio teren za pravu seksualnu revoluciju!
Premda je u javnosti rašireno mišljenje da je “Playboy” prvi američki list koji je objavljivao fotografije golih djevojaka, to nije točno. Pedesetih godina prošlog stoljeća, takve su fotke povremeno donosili i “ozbiljni” listovi kao što su “Life”, “Look” ili već spomenuti “Esquire”. Postojao je i manji broj listova koji su u svakom broju objavljivali golotinju ali su svi odreda bili skromno rađeni: kao da se sami sebe srame, uz lascivne fotografije donosili su tekstove protkane moralističkim tonom. Uz to, u tadašnjim časopisima namijenjenim muškarcima veličao se avanturizam, lov te opasni sportovi u prirodi ili divljini.
Upravo tu je Hefner napravio radikalan iskorak. Kao prvo, shvatio je da uspjeh može požnjeti samo list koji će biti napravljen po najvišim profesionalnim standardima. Nadalje, odlučio se obratiti obrazovanim, urbanim i ambicioznim mladim ljudima. Sfere interesa modernog Amerikanca, zaključio je, pogrešno su locirane: ne radi se o atletski građenom pustolovu koji tumara po šumama i brzacima, nego o čovjeku koji će život provesti na gradskom asfaltu, okružen predmetima moderne tehnologije. To je osoba koja neće uživati u upecanoj ribi ili ubijenom zecu, već u novom automobilu, novoj hi-fi liniji te, što je najvažnije, novoj djevojci. Hefner je shvatio da, pored zanimljivih tekstova, časopis moraju sačinjavati slike golih žena – ali ne one koje su snimane potajno, nego samosvjesne, lijepe fotografije u kojima nema ničeg prljavog. “Nisam izumio golotinju, ali sam joj dao pozitivan imidž”, objasnio je.
Za prvi broj, koji se na kioscima pojavio u listopadu 1952. godine, pripremio je malu senzaciju: golišavu Marilyn Monroe na duplerici! Za pišljivih sedamdeset pet dolara, dokopao se, naime, kalendara koji je slavna glumica snimila u vrijeme dok je još grcala u glibu anonimnosti. Do ideje da se i na naslovnici objavljuju obnažene žene došao je slučajno. U vrijeme mahnite pripreme prvog broja, tajnica Charlene Drain napala ga je da se njen fotokopirni stroj stalno kvari, te je zahtijevala da joj se nabavi novi. Napola u šali, Hefner je predložio: “Odmah ti kupujem vražji aparat ako se pristaneš slikati gola za naslovnicu!”. Gospođica Drain, uzgred rečeno ljepotica raskošnih oblina, kao iz topa je ispalila: “Pristajem – ako mi daš pristojan honorar!”. Bujna tajnica uistinu je ukrasila naslovnicu a, pored tražene naknade, dobila je umjetničko ime Janet Pilgrim.
Koliki je rizik u ono vrijeme predstavljalo otvoreno veličanje erotike, govori podatak da se osnivač i glavni urednik “Playboya” nije usudio potpisati na prvi broj. Nadalje, ni na jednom primjerku nije bio napisan datum izdanja niti podatak radi li se o tjedniku ili mjesečniku: ne znajući kako će proći prvi broj (kojem je cijena bila pola dolara, dakle dvostruko veća od tadašnje uobičajene cijene takvih časopisa), Hefner se nije htio ni na što obavezati. Njegov strah bio je bezrazložan – svih 70.000 primjeraka doslovno je razgrabljeno, a časopis koji će postati utemeljitelj novih kulturnih, moralnih i seksualnih vrijednosti počeo je živjeti. Kombinacija erotskih slika i karikatura, dugačkih intervjua, političke analize, visokovrijednih literarnih priloga te trendovskih izvještaja o modi, automobilima i gastronomiji pokazala se dobitnom, pa je već sedam godina kasnije mjesečnik dosegao milijunsku nakladu.
Od samog početka, Hefner je bio trn u oku konzervativcima, a FBI je pomno nadzirao njegov rad. Prvi udarac bilo je uhićenje tinejdžerice Elisabeth Ann Roberts, nakon što se pokazalo da je djevojka bila maloljetna u vrijeme kad se razgolitila za “Playboy”. Glavni urednik je, međutim, uspio dokazati kako mu je djevojčina majka pokazala lažne isprave koje su tvrdile da je Elisabeth punoljetna. Na sudu se našao i pet godina poslije, kad je uhićen zbog raspačavanja opscene literature – objavio je, naime, gole fotografije glumice Jayne Mansfield. Na njegovu sreću, porota ni nakon osam sati vijećanja nije uspjela donijeti jednoglasnu presudu, pa se izvukao sa sučevom opomenom.
Tijekom godina, “Playboyevu” vilu i klubove u više su navrata pretresali federalni agenti, pod sumnjom da se ondje raspačavaju narkotici. Godine 1974. uhitili su Bobbie Arnstein, Hefnerovu blisku suradnicu i bivšu djevojku, kod koje su pronašli poveću količinu kokaina. Tužilaštvo je zaigralo okrutnu igru s mladom ženom. Postavljen joj je ultimatum: ili će u zatvoru odležati petnaest godina ili će dobiti imunitet u zamjenu za svjedočenje protiv Hefnera. Štoviše, državni tužitelj James Thompson pokušao ju je uvjeriti kako je Hefner naručio njenu likvidaciju, želeći je ušutkati. Postavljena pred nemoguću dvojbu, ne znajući više tko su joj prijatelji, sirota Bobbie izvršila je samoubojstvo. Kad je njeno truplo otkriveno, Hefner je sazvao tiskovnu konferenciju. Izvan sebe od bijesa, optužio je vladu za smrt suradnice. “Riječ je o uroti protiv mene i moga časopisa, politički motiviranom lovu na vještice!”, grmio je. Bez ključne svjedokinje, vlada je ubrzo obustavila istragu.
Piše: Lucija Kapural
