Granica između trgovine i gusarenja za Feničane je bila vrlo tanka

Biblija ih spominje kao Sidonce ili Tirce, sami su sebe nazivali Kanaancima, a povijest ih pamti kao Feničane. Ovaj semitski narod bio je nastanjen u Feniciji, koja je u antičko doba bila naziv za područje današnjega Libanona i susjednih dijelova Sirije i Izraela, između Latakije na sjeveru i Akka na jugu. Oko 3000. godine prije Krista, došli su iz pradomovine oko Crvenoga mora kao poljodjelci, ali su ubrzo postali ribari, brodograditelji i pomorci. Naime, u ta davna vremena gora Libanon bila je prekrivena gustim šumama cedra, a Feničani su od tog drva gradili iznimno kvalitetna plovila. Njihovi gauloi, kratki i zdepasti no nevjerojatno izdržljivi, bili su prvi brodovi u povijesti s kobilicama, rebrima i uzdignutim palubama. Nadalje, autori su prvih priručnika iz navigacije s podacima o položaju luka i vremenom potrebnim da se iz jedne stigne u drugu.

Sve jače pomorstvo vodilo je naglom razvoju druge grane privređivanja, trgovine. Iz Fenikije su izvoženi vino, maslinovo ulje, cedrovina, riba, srebrnina i šarene tkanine. Osim po cedru, Fenikija je bila na glasu po grimiznoj boji korištenoj za bojenje tekstila. Ta nijansa dobivala se iz volaka, školjki koje su robovi vadili iz mora u okolici Tira. Vlasnici su ih bez milosti tjerali da rone do dna, a mnogi od ovih nesretnika nisu ni izronili. Većinu robova nabavljali su tijekom pomorskih trgovačkih putovanja, prepadima na slabije lađe koje bi sreli ili zarobljavanjem stanovništva primorskih krajeva. Naime, granica između gusara i trgovaca za Feničane je bila iznimno bila tanka. Pripadnici ovog naroda nisu držali do vrlina kao što su poštenje ili čestito poslovanje. Bavili su se nepopularnom granom trgovine, posredništvom, a uz to su, kroz nekoliko stoljeća, imali monopol na trgovinu robljem u istočnom dijelu Sredozemnog mora.

U potrazi za novim tržištima, prošli su sve obale Sredozemlja. Na nekoliko povoljnih mjesta, utemeljili su luke za utovar i istovar te skladištenje robe. S vremenom, ta pristaništa su se razvila u nove gradove, kolonije feničkih trgovaca. Cadiz u Španjojskoj, Marseille u Francuskoj, većina gradova na Sardiniji, Kartaga na sjevernoj obali Afrike – sve su to bile feničke naseobine mnogo prije nego što su pripadale Grcima i Rimljanima. Ako u nekom kraju nije bilo kolonije, fenički bi trgovci među lokalnim življem stvorili mrežu agenata, koji su ih opskrbljivali robom.

Premda su ih susjedi smatrali jedinstvenim narodom, sami se nisu tako osjećali. Fenikiju je, naime, tvorio sustav gradova-država, od kojih je svaki bio nezavisan te imao zasebna božanstva. Najznačajniji bogovi bili su Baal, Melkart i Gospodarica Biblosa. Svima od njih su pripadnici ovoga inače naprednog naroda prinosili ljudske žrtve, nerijetko djecu. Običaj je prenesen i u Kartagu, gdje su otkrivene nekropole ritualno ubijenih i spaljenih mališana. Upravo razjedinjenost država-gradova dovest će do pada Fenikije. Priobalje je dospjelo pod vlast Asirije, koja ga je nemilosrdno iskorištavala. Aleksandar Makedonski kasnije je razorio najsnažniji grad Tir. U Rimskom Carstvu, Feničani su počeli gubiti identitet, da bi nakon arapskih osvajanja u sedmom stoljeću prihvatili jezik novih gospodara.


Piše: Lucija Kapural

Komentari