Grad duhova: Ukleti dvorci, vrišteće opatice i sjenovita djeca

Na jugu Walesa, na krivudavoj rijeci Taf, smjestio se glavni, najveći i jedan od najljepših gradova u zemlji – Cardiff. Njegova povijest počinje 1093. godine kad, na mjestu negdašnje rimske utvrde, normanski osvajači podižu impresivan zamak. Procvat doživljava relativno kasno: do početka devetnaestog stoljeća, naselje koje se nalazilo na ovome mjestu teško da bi zaslužilo drugačiji naziv osim sela ili, u najboljem slučaju, mjestašca. Nakon što je vojvoda od Butea, pripadnik jedne od najutjecajnijih velških plemićkih obitelji, na ušću rijeke izgradio prvi dok, Cardiff postaje važna luka za promet ugljena, a grad se ekspresno počinje širiti. Danas posjetitelje fascinira pomalo surovom prirodom, viktorijanskim građevinama, mnoštvom pubova sa sjajnom atmosferom i još boljim pivima te navodno ukletim dvorcima, tvrđavama i crkvama. Pozabavit ćemo se potonjom stavkom!

Cardiff Castle, srednjovjekovna tvrđava koja je gradu dala ime (izvorno “Caerdydd”), jedno je od najpoznatijih okupljališta duhova. Generacije plemićkih obitelji svjedočile su o paranormalnim aktivnostima koje su se ondje zbivale u ranim jutarnjim satima. Šaptom su se s koljena na koljeno prenosile priče o pokućstvu koje se samo premješta, o vratima koja se sama zaključavaju i otključavaju, o magličastoj prikazi koja podsjeća na lik mlade djevojke i o fantomskoj kočiji koju je moguće čuti ali ne i vidjeti u okolici tvrđave. Castell Coch opsjedaju pak dva duha, žena u bijeloj haljini i muškarac u crnom plaštu. Premda legendi, prva prikaza je majka što stoljećima očajnički traga za sinom koji je pao s vrha dvorca i utopio se u jarku; druga je čovjek koji traga za zakopanim blagom.

I zgrada Velškoga nacionalnog muzeja ima svoga konja, pardon, sablast za utrku. Riječ je ni više ni manje nego o duhu graditelja zdanja Dunbara Smitha koji, ljut zbog činjenice da su njegove posmrtne ostatke šutnuli u neki sobičak u muzeju, plaši posjetitelje proizvodeći škripave zvukove po hodnicima i spuštajući temperaturu u sobama. Ipak, najukletije mjesto od svih svakako je katedrala Llandaff, sakralna građevina iz dvanaestog stoljeća. Iz nekog razloga, brojni su samoubojice skočili u smrt s njezina tornja, a među duhovima koji je opsjedaju najuporniji su monah u smeđem koji levitira naokolo kao da je na mlazni pogon, vrišteća opatica te skupina tzv. “sjenovite djece”, malih duhova koji proviruju ispod nadgrobnih spomenika na okolnom groblju.

Piše: Lucija Kapural

Komentari