Glazba (ni)je zvonka radost: Za pogrešno odsviran ton, aztečkim glazbenicima letjele su glave!

Glazba je znatno starija od civilizacije – nećemo pretjerati ako kažemo da postoji otkad postoji čovjek. Od primitivnih naroda, kojima je služila kao magijsko sredstvo, preko remek-djela klasike, do današnjeg koegzistiranja brojnih žanrova, uvijek je bila tu, kao pozadinski šum naših života. Evo nekoliko zanimljivosti o glazbi, glazbalima i glazbenicima:

1. Glazbenici su u aztečkoj kulturi bili elitna društvena grupa (na slici!). Često su godinama vježbali za nastupe na važnim ritualima, koji su nerijetko uključivali ljudska žrtvovanja. Unatoč časti i imetku koji je donosio, bio je to opasan poziv – pogrešno odsviran ton povlačio je smrtnu kaznu.

2. Drevni beduinski napjevi, zapadnjačkom uhu teško slušljive melodije poznate pod nazivom “huda”, nastali su oponašanjem – glasanja deva!

3. Papa Ivan XXII. je 1324. zabranio “đavolju novotariju”: glazbu koja ima akorde. Crkvena glazba je, naime, ranije poznavala samo unisono, papinom uhu ugodno pjevanje. Polifonija, glazbena tekstura koja se sastoji iz dvaju ili više melodijskih glasova koji su naoko nezavisni ali ipak srodni, crkvenog poglavara dovela je do ludila. Dao joj je “prst dolje”, objasnivši kako će stvoriti “čulnu i vulgarnu atmosferu” na misama.

4. Genijalni talijanski skladatelj i čembalist Domenico Scarlatti (1685. – 1757.) bio je lud za mačkama, a upravo jedna od njegovih brojnih četveronožnih prijateljica zaslužna je za stvaranje glasovite “Fuge u g-molu”. Scarlatti je, naime, inspiraciju za ovo djelo, poznato i pod nazivom “Mačja fuga”, pronašao u zvuku koji je proizvela njegova ljubimica Pulcinella kad se graciozno prošetala po klavirskim tipkama.

5. Saksofon, limeno puhačko glazbalo popularno u jazz orkestrima, nazvano je po svome tvorcu. Godine 1840. konstruirao ga je, a šest godina kasnije patentirao belgijski glazbenik i proizvođač instrumenata Adolphe Sax.

6. Premda ga Grci smatraju svojim nacionalnim instrumentom, podrijetlo buzukija nije u potpunosti rasvijetljeno. Navodno su ga poznavali još u drevnoj Perziji i Bizantu, a u Grčkoj se pojavio početkom dvadesetog stoljeća, po završetku rata u Maloj Aziji. Donijeli su ga izbjeglice iz Turske, a njihova glazba počela se miješati s grčkom rebetikom, buntovničkim napjevima koji su nailazili na žestok otpor vlasti.

Piše: Lucija Kapural

Komentari