Genij iz Bosanskog Petrovca: Izlagao je u svim svjetskim metropolama, noseći u srcu rodni kraj!

Izlagao je u svim svjetskim metropolama, od Londona i Madrida, preko New Yorka i Moskve, do Jakarte i New Delhija, a u enciklopedijama je uvršten među najveće neoklasiciste svijeta. Proglašen je počasnim članom Ruske akademije umjetnosti, a ciklusima “Sarajevske kronike”, “Put u Skender Vakuf”, “Srebrenica” i “Otomanske kronike” oduševio je likovne kritičare. Govorimo, dakako, o Mersadu Berberu (1940. – 2012.), bosanskom slikaru koji je za života podjednako uzdizan u zvijezde i osporavan.

Oni koji su mu se divili isticali su njegovu tehničku virtuoznost, snažnu imaginativnost, bogatu simboliku i autohtonost (inspiraciju je, kako je govorio, crpio iz “mističnog svijeta Bosne, njene otomanske prošlosti i tragičnog usuda njenih ljudi”); osporavatelji su pak njegova djela nazivali kičem, a njega “Tuđmanovim čovjekom”, te se vrlo grubo rugali popularnosti koju je uživao među pukom, tvrdeći da su Berberova platna najraširenija valuta za podmićivanje liječnika i političara te najčešći dar na  malograđanskim pirovima. Jedno je sigurno: Berber je bio sveprisutan! Primarno je bio grafičar, ali je malo koji posao odbijao. Kad god bi neki važan Sarajlija objavio knjigu, njega bi zvao da je vizualno oplemeni; kad su “Indexi” objavljivali album prvijenac, bio je tu da naslika omot; njegova slika, zlatom obrubljen portret obožavane supruge Ade, krasila je naslovne stranice čitanki i udžbenika; portretirao je Tita i Krležu, radio kazališne scenografije, plakate za Kusturičine filmove…

Rođen je na Novu Godinu 1940. u Bosanskom Petrovcu, a odrastao je u Banjaluci. Otac je u središtu grada imao ženski frizerski salon i svirao je violinu, a majka je bila jedna od najvećih tkalja Bosne i osoba koja je Mersadu ulila ljubav prema koloritu. Već kao osnovnoškolac oduševio je nastavnike svojim crtežima i karikaturama, a u gimnaziji je nagrabusio zbog satiričkog članka koji je proglašen trockističkim. “Priveli su me na policiju i izbacili iz škole tako da sam četvrti razred morao polagati privatno!” ispričao je. “U Zagrebu sam položio prijamni ispit na Arhitektonskom fakultetu i neko vrijeme proveo u Studentskom listu crtajući karikature. Potom  sam otišao u Ljubljanu na tada čuvenu Akademiju likovnih umjetnosti i završio slikarstvo u klasi profesora Maksima Sedeja. Nakon što sam se vratio u Sarajevo, radio sam na likovnoj akademiji sve do osamdesetih!” Početkom ratnih devedesetih seli u Zagreb, a činjenica da je stanovao u Bosanskoj ulici dodatno je pojačavala njegovu težnju za zavičajem. Svoju ulogu emigranta apatrida objasnio je rečenicom prijatelja, književnika Predraga Fincija: “To je bolje od smrti, a gore od života”.

Piše: Lucija Kapural

Komentari