Francuski kralj: Humanitarac i serijski suknjolovac

Henrik IV. (1553. –1610.), prvi francuski kralj iz burbonske dinastije te glavni junak Voltaireovog spjeva “Henrijada”, simbol je vjerske tolerancije. Majka, navarska kraljica Jeanne d’Albert, odgojila ga je u duhu protestantizma. Bio je idejni vođa hugenota, a njegova ženidba s Margaretom Valois 1572. bila je povod za krvavu Bartolomejsku noć. Narednih sedamnaest godina, Henrik je živio kao neka vrsta zatočenika na dvoru. Kako bi sredio prilike u zemlji, prešao je na katolicizam. “Pariz je vrijedan jedne mise”, sažeo je svoju odluku. Nanteskim ediktom iz 1598. hugenotima je vratio politička i vjerska prava, čime je dokrajčio vjerske ratove. Katolički fanatici nisu mu mogli oprostiti ovu drskost, pa su, u prosjeku, jednom godišnje pokušavali izvršiti atentat na njega (1610. im je to pošlo za rukom – François Ravaillac ubio je kralja). Za njegove vladavine, država je postigla političku stabilnost i doživjela značajan gospodarski napredak.

Što se kraljeva privatnog života tiče, priča je bila nešto drugačija. Humanitarac poznat po riječima “Ako mi Bog dopusti, pobrinut ću se da svaki radnik nedjeljom za ručak ima pile”, bio je serijski suknjolovac, u čemu ga nije sprečavao bračni jaram, pa ni dugogodišnje zatočeništvo. Rogove je nabijao objema suprugama, Margareti Valois i Mariji de Medici. Osobni ispovjednik stalno mu je prigovarao zbog ljubavnih zastranjenja. Sit prodika, Henrik ga je odlučio naučiti pameti. Svome kuharu je naredio da svakodnevno, i za ručak i za večeru, napornom svećeniku priprema jarebice. Nakon desetak dana na tom režimu prehrane, svećenik se požalio kralju: “Jarebice, pa jarebice – svaki dan! Kakav užas!”. Henrik se zlobno nacerio te odvratio: “Kraljica, pa kraljica – svaki dan! Kakav užas!”. Priča se da je svećenik nakon toga postao blaži u osudi vladarevih bludnih navika.

Piše: Lucija Kapural

Komentari