Razdoblje neposredno uoči ili tijekom samog trajanja Prvoga svjetskog rata unijelo je mnoštvo inovacija u svijet ratovanja. Među njima istaknuto mjesto zauzima vojna avijacija, koja će – unatoč pojavi letačkih asova kao ratnih heroja već u ovom ratu – vrhunce svoje primjene doživjeti tek u narednim sukobima. Ipak, pored tih novina, u svrhu ubijanja protivnika korištene su i neke taktike izumljene stoljećima pa i tisućljećima ranije. Kombiniranjem novih i starih metoda borbe pored stotina tisuća žrtava rovovskog ratovanja nastao je i niz zanimljivih vojnih tehnika.
Jednu od takvih kombinacija starog i novog činila je uporaba flèchettea ili „malih strjelica“. Jednostavni i jeftini za proizvodnju, ovakvi zašiljeni komadi metala bacani su na neprijateljsku pješadiju ili konjicu u prvim godinama postojanja borbene avijacije, prije izuma avionskih bombi. Strelica bačena odozgo mogla je probiti kacigu stojećeg vojnika i proći kroz čitavo tijelo, derući usput organe i tkiva te je u slučaju napada, prema pričama njemačkih vojnika, bilo pametnije leći čitavom površinom tijela na tlo, da broj pogođenih organa bude što manji.
No, pored same ideje ovakvog zračnog „bombardiranja“ zanimljiv je pristup onodobnih pilota takvim naređenjima, karakterističan za početke „posljednjega viteškog rata“. Naime, budući da strelice tijekom padanja nisu proizvodile zvuk koji bi upozorio neprijatelja na predstojeći napad, britanski su piloti, smatrajući takvo postupanje nečasnim, odbijali koristiti flèchette. S druge strane, francuski piloti nisu pokazali toliko skrupula te su britanski vojnici tijekom zauzimanja njemačkih rovova 1914. godine doista pronašli tijela Nijemaca izrešetana francuskim strjelicama.
Autor: Saša Vuković
