Albert Einstein (1879. – 1955.) jedan je od najvećih fizičara u povijesti a njegovo prezime često se koristi kao sinonim za genija. Otac moderne znanosti, podario nam je teoriju relativnosti, zauvijek promijenivši naše shvaćanje svijeta, a uz to je otkrio niz osnovnih zakona prirode – brzinu svjetlosti kao maksimalnu brzinu, dilataciju vremena, ekvivalentnost mase i energije, korpuskularnu prirodu svjetlosti… Poput mnogih kolega znanstvenika, ovaj Nobelovac i istaknuti pacifist bio je ponešto rastresen, da ne kažemo smotan kao sajla. Za vas smo odabrali tri anegdote koje zorno ilustriraju tu stranu njegove kompleksne ličnosti:
Gdje sići, kamo ići?
Tijekom vožnje u vlaku, kondukter je tražio voznu kartu od putnika utonulog u misli. Ovaj se prenuo te počeo mahnito pretraživati džepove svoga džempera, sakoa, hlača i jakne, a zavirio je čak i u cipelu, za svaki slučaj. Na kondukterovom licu odjednom se razlio osmijeh prepoznavanja: “Profesore Einstein, znam tko ste… Ništa ne brinite, uvjeren sam da ste kupili kartu, ne morate mi je pokazati”, obratio se putniku. I dalje prebirući po džepovima, znanstvenik je odvratio: “Od srca hvala, gospodine, ali ne brinem ja zbog Vas niti zbog eventualne globe… Problem je u tome što na karti piše kamo putujem, a sada pojma nemam gdje trebam sići s vlaka!”
Pametniji popušta
Neobično toploga jesenjeg popodneva, zamišljeni Einstein šetao je livadom. Dok je stavljao nogu pred nogu, sve je nešto mrmljao sebi u bradu, možda otkrivajući tajne svemira a možda se pokušavajući prisjetiti je li tog dana ručao. Onako zadubljen u misli, došao je do rijeke i počeo je prelaziti preko uskog brvna, ne primijetivši da je, s druge strane, prema njemu krenuo korpulentan muškarac. Na sredni brvna, debeljko priprostog a opet podmuklog lica obje je ruke položio na svoju golemu trbušinu te se ukopao na mjestu. “Morat ćete se vratiti nazad, starče!”, bezobrazno se obratio znanstveniku, očito nemajući pojma o kome je riječ. Ovaj je htio doznati zašto bi se baš on morao vratiti, budući da su se sreli točno na sredini brvna. “Zato što ne gledate kud hodate! Uostalom, ja se ne mičem glupljem od sebe!”, odbrusio mu je drznik. Ma koliko rastresen bio, Einstein je brzo shvatio što bi se dogodilo da muškarac za glavu viši i barem dvostruko teži od njega umjesto za silom argumenata posegne za argumentom sile te je strateški uzmaknuo. Vratio se nazad na obalu, a nakon što je debeljko trijumfalno prošao pored njega, ispod glasa je protisnuo: “Ali ja da!”
Šapnite mi moju adresu, molim vas!
Po dolasku iz Europe, Einstein se nastanio se u američkom gradu Princetonu, gdje se zaposlio kao istraživač na institutu. Jednog dana, u njegovom uredu zazvonio je telefon. “Izvolite!” javila se tajnica. “Dobar dan, trebao bih profesora Einsteina”, oglasio se čovjek s druge strane žice promuklim glasom. “Žao mi je, gospodine, ali profesor Einstein trenutačno nije ovdje… Imate li kakvu poruku za njega?” pitala je tajnica. “Nemam ali… Biste li bili toliko ljubazni da mi date profesorovu adresu? Znate, hitno trebam stupiti u kontakt s njim!”, nastavio je pozivatelj, još dubljim glasom. “Nažalost, ne mogu vam pomoći. Profesor Einstein me izričito zamolio da njegova adresa ostane u tajnosti kako mu nitko ne bi smetao”, ljubazno ali odlučno je rekla žena. Nakon kraće stanke, glas s kojim je komunicirala poprimio je puno zvonkiji registar. “Bravo, tako treba! I dalje je držite u tajnosti ali… To sam ja, Albert! Krenuo sam kući i zalutao. Molim Vas, učinite iznimku i recite adresu samo meni!”, otkrio je stvarni identitet smušeni profesor.
Piše: Lucija Kapural
