Egzorcizam Annelise Michel: Jesu li roditelji i svećenici ubili psihički bolesnu tinejdžericu?

Fotografija: YouTube screenshot

Premda se klasiku žanra, kultnu Friedkinovom “Istjerivaču đavola iz 1973. godine, malo koji horor te tematike uspio približiti, uradak o istjerivanju demonskih entiteta koji se 2015. pojavio u kinima mnogima je utjerao strah u kosti. Riječ je o “Egzorcizmu Emily Rose”, čiju režiju potpisuje slabo poznati Scott Derrickson. Radnja filma svodi se na suđenje svećeniku optuženom za ubojstvo naslovnog lika: dok su liječnici njene tegobe pripisivali bolesti, obitelj je zaključila da se radi o slučaju opsjednuća te su pozvali svećenika da istjera vragove iz njihove mezimice. Ovaj je, avaj, iz nje istjerao i život, zbog čega je završio na optuženičkoj klupi. Mučne scene, napeta glazba i sugestivna atmosfera nisu, međutim, ono što ledi krv u žilama pri spomenu ovog filma. Istinska strava leži u činjenici da je zasnovan na stvarnom događaju. Riječ je o slučaju Anneliese Michel (1952. – 1976.), Nijemice čiji je život na užasan način prekinut u dvadeset četvrtoj godini.

Bistra i povučena brineta, koja je maštala o pozivu učiteljice ili časne sestre, odrasla je u strogoj katoličkoj obitelji. Nedjeljni odlasci na mise nisu se propuštali ni u slučaju bolesti, a molitve nakon ustajanja i prije svakog obroka činile su svakodnevicu u skromnom domu Michelovih. Izlasci s vršnjacima, ples, čitanje stripova i ostale opačine modernog doba bili su najstrože zabranjeni. Djevojčini problemi počeli su nekoliko dana prije njezina sedamnaestog rođendana, nakon što se srušila na pod te počela nekontrolirano grčiti. Roditelji su je odveli liječniku, a prvotna dijagnoza bila je epilepsija. Annelise je poslušno gutala medikamente, no umjesto nabolje, njeno je stanje išlo nagore. Sve češče i sve žešće, napadaje su pratile vizualne i zvučne halucinacije. Nesretoj tinejdžerici svakodnevno se ukazivao Nečastivi glavom i kopitima, napose u trenucima molitve. Kad bi uzela krunicu u ruke, osjećala je da joj dlanovi gore, a demonski glasovi, isprva kao šapat a kasnije kao jarosna vika, govorili su joj da je prokleta. Nekoć vesela školarka, tonula je sve dublje u depresiju. Nova dijagnoza stigla je od psihijatra: psihoza temeljena na religioznim motivima. Ni antipsihotici, međutim, nisu djelovali. Treću, fatalnu dijagnozu dala je neka vremešna gospođa, koja je s djevojčinom obitelji bila na hodočašću. Staro zabadalo je, naime, primijetilo da mala izbjegava pogledati Isusov kip i da se boji dodirnuti svetu vodicu. Konačan dokaz za svoju teoriju pronašla je u činjenici da Annelise neugodno vonja odnosno, riječima te gorljive vjernice, da se “oko nje širi đavolski smrad”. Pozvavši njene roditelje ustranu, šapnula im je: “Vaša mala nije bolesna. Ona je opsjednuta”. Bile su riječi koje su zapečatile djevojčinu sudbinu.

Kad im je kći priznala da kontemplira o suicidu, roditelji su pohitali su u crkvu ne bi li spasili njenu dušu od vječnog prokletstva. Saveznike su pronašli u Ernstu Altu i Arnoldu Renzu, svećenicima koji su, po nalogu biskupa, pristali izvršiti egzorcizam. Tijekom narednih deset mjeseci, božanski poslanici jednom ili dvaput tjedno posjećivali su dom Michelovih te, sputavši nesretnu djevojku, nad njom izricali riječi drevnog obreda. Ukupno su, pokazat će se na suđenju, nad njom izvršili čak šezdeset sedam egzorcizama, a pojedine seanse znale su trajati i duže od četiri sata. Za to vrijeme, njeni su roditelji u potpunosti odbacili medicinsku terapiju, vjerujući kako je molitva jedina adekvatna pomoć. Nije bila.

Tijekom seansi, koje su se odvijale u najstrožoj tajnosti, Annelise se ponašala sve mahnitije i mahnitije. Lizala je vlastiti urin s poda, jela muhe i paukove, psovala na dva živa te, navodno, nekoliko izumrlih jezika, a jednom je iz čista mira odgrizla glavu ptičici koju je prije toga nježno milovala. Nadalje, trgala je odjeću sa sebe, urlajući kako joj tijelo gori, vršila veliku nuždu u krevetu, a znala je i danima stajati četveronoške ispod kuhinjskog stola, lajući poput kakva demonskog psa. Kako bi, tijekom svakog obreda, pala na koljena više od šest stotina puta, noge su joj bile prekrivene ranama, od kojih su se neke počele gnojiti. Početak kraja označila je njena odluka da prestane jesti – sirotica je bila uvjerena da će na taj način izgladnjeti entitete koji je opsjedaju i natjerati ih da napuste njeno tijelo. Na koncu je, izgladnjela, dehidrirana, upaljenih pluća i prekrivena tjelesnim izlučevinama, jednostavno izdahnula u snu. Kad je umrla, težila je tek tridesetak kilograma!

Za djevojčinu smrt su, osim dvojice svećenika, optuženi njeni roditelji. Potonjima se stavljalo na teret to što joj nisu omogućili adekvatnu liječničku pomoć dok je još za nju bilo nade. Na svjedočenja uglednih znanstvenika, koji su simptome objašnjavali psihičkom bolešću, egzorcisti su samo odmahivali rukom. Do zadnjeg dana suđenja, ostali su dosljednji tvrdnji da je pokojnica bila opsjednuta. I ne samo to: poput revnih knjigovođa, naveli su da se u njoj nalazilo ni više ni manje nego – šest demona! Pored “zvijezda” paklenih dubina, Lucifera, Adolfa Hitlera, Jude, Nerona i Kaina, privremeni stanar u njenom tijelu bio je, tvrdili su, stanoviti pali svećenik Fleischmann. Na saslušanju su u nekoliko navrata puštane audio snimke obreda, toliko uznemirujuće da je nekima u dvorani pozlilo. Optuženici su na kraju osuđeni na šest mjeseci zatvorske i tri godine uvjetne kazne, ali su naposljetku ipak pušteni na slobodu jer im je sud uračunao i vrijeme provedeno u pritvoru. Nesretna Annelise nije imala mira ni u smrti. Nakon što je neka karmelićanka uznemirila crkvene duhove pričom da je sanjala kako se Annelise nije raspala nakon smrti, njeno tijelo je – pod izlikom stavljanja u skuplji lijes – ekshumirano. Ondje, u drvenom sanduku, nije bilo ničega neprirodnog. Ondje je ležao tek neveliki ženski kostur.


Piše: Lucija Kapural

Komentari