Egipatske Kuće ljepote: Mjesta gdje su stvarane mumije

Mnogi drevni narodi prakticirali su mumificiranje kao način ulaska u zagrobni život. Najproduktivniji ali i najsofisticiraniji po tom pitanju bili su stari Egipćani. Vjerovali su kako će doći smak svijeta, odnosno trenutak u kojem će sve duše krenuti prema carstvu mrtvih Duatu. Za to putovanje bilo je važno sačuvati dušu, ali i tijelo. Potonje se činilo mumificiranjem. Evo kako bi izgledao “recept” za tu praksu: iz trupla odstranite sve unutrašnje organe, osim srca. Smjestite ih u kanope – to su vam one posebne urne. S posebnom pažnjom izvadite pokojnikov mozak: lubanju probušite iznad oka, kroz rupu uvucite žicu s kukom te njome nekadašnje središte svijesti pretvorite u nešto slično faširanom mesu. Oprezno, komadić po komadić, izvucite ga na površinu. Praznu lubanju napunite smjesom mineralnih soli i žbuke. Čitavo tijelo potom ubacite u solnu otopinu te ga ostavite da se u njoj “marinira” četrdeset dana. To će, u kombinaciji sa suhim pustinjskim zrakom, odstraniti vlagu. Kad je jelo, pardon tijelo kvalitetno napacano, natrljajte ga balzamom kako biste spriječili raspadanje. Na kraju ga omotajte trakama platna te mu na lice, odnosno ono što je od njega ostalo, položite masku s ljudskim licem. Malo karikiramo, ali mumificiranje je uistinu tako izgledalo. Zašto je srce moralo ostati u tijelu? Kako bi ga pokojnik predao na vagu pred božanskim sudom, koji odlučuje radi li se o pravedniku dostojnom vječnog života ili pak o gadu spremnom za vječne muke.

Nakon mumificiranja, tijelo se polagalo u sarkofag. Ako je pokojnik bio bogata i moćna osoba, taj bi se sarkofag stavljao u drugi, veći sarkofag i tako redom, slično kao kod ruskih “babuški”. Računica je bila jasna: što je pokojnik bio imućniji, broj sarkofaga bio je veći. U sarkofag bi se ubacivala i hrana, poput usoljene ptice, kako bi pokojnik mogao prezalogajiti na putu do carstva mrtvih. Ovakav tretman isprva je bio rezerviran za bogataše, no mumificiranje je s vremenom postalo dostupno svima, te time važna privredna grana Egipta. Mjesta na kojima se obavljalo nazivana su “Kućama ljepote”, mada nam nije jasno što je toliko lijepo u ljudskim organima razbacanim po prostoriji i litrama krvi na podu. Iako su najstarije mumije izrađene još prije 5.000 godina, konačne tehnike mumificiranja razvijene su za Srednjeg kraljevstva, a u Novom kraljevstvu dovedene su do tehnološkog vrhunca. Iz potonjeg razdoblja sačuvano je mnogo faraonskih mumija. Zanimljivo, u 13. stoljeću raširilo se praznovjerje da mumije smrvljene u prah liječe bolesti u rasponu od hunjavice do kuge, pa su ih se mnogi pokušavali domoći. Ovo vjerovanje nije nestalo ni u 17. stoljeću: Karlo II., kralj Engleske, Škotske i Irske, navodno je u posebnu posudu skupljao prah koji je otpao s jedne faraonske mumije te si ga je utrljavao u lice, smatrajući kako će se veličina egipatskog vladara nekako ući u njega!

Piše: Lucija Kapural


Komentari