Jedno od pitanja oko kojeg se pogled crkve i znanosti dramatično razlikuju jest ono o starosti našeg planeta. Da ne možemo zaključiti kad je Zemlja nastala brojanjem biblijskih generacija unatrag, znanstvenicima je počelo svitati tek u 18. stoljeću – začudo, antički mislioci nisu mnogo razmišljali o postanku planeta. Za ozbiljniji znanstveni pristup tematici zaslužna su dva Francuza. Georges-Louis Leclerc, poznatiji kao grof de Buffon, odrastao je u dvorcu. Obitelj mu je bila toliko bogata da si je slobodno mogao priuštiti da ni prstom ne mrdne do kraja života, no za čovjeka briljantna znanstvenog uma i asketskog nagnuća to nije bila opcija. Došao je na ideju da je Zemlja stvorena prolaskom kometa pokraj Sunca, odnosno njegovim povlačenjem trake vrućeg materijala s užarene zvijezde. Traka se oblikovala u rastaljenu kuglu “materijala”, koja se zatim ohladila i stvrdnula te postala planet Zemlja. Ideja je zvučala dobro, pa je, u sljedećem koraku, odlučio izračunati koliko je vremena potrebno da se takva masa ohladi. Bio je to prvi znanstveni pokušaj utvrđivanja starosti našeg planeta. Eksperimentirao je zagrijavajući željezne kugle različitih veličina do usijanja, da bi potom mjerio vrijeme potrebno da se ohlade. Starost Zemlje procijenio je tako na 75.000 godina. Da, zvuči promašeno u usporedbi s današnjim izračunima od 4.6 milijardi godina, ali je i taj broj je bio zapanjujuće velik kad bi ste ga spomenuli ljudima 18. stoljeća. A Buffon je o tome napisao knjigu, ne mareći za crkvene bajke.
Razlog zašto Buffonov broj nije ispao još veći shvatio je njegov zemljak Jean Fourier. Premda su im životne okolnosti bile dramatično različite (Fourier, koji je kao osmogodišnjak ostao siroče, odrastao je u bijedi, a iza rešetaka je više puta boravio), dijelili su britak um i znanstvenu strast. Istražujući provođenje topline, shvatio je da je Buffon napravio veliku pogrešku u izračunu. Zaboravio je, naime, da se u procesu hlađenja stvarno velikih gruda vanjska površina prva ohladi i skrutne, stvarajući koru na površini. Time se, dakako, unutrašnjost izolira i sporije hladi. Zaključak? Potrebno je više vremena da se gruda usijanog željeza veličine Zemlje ohladi nego što je pretpostavljao Buffon… Puno više. Pomoću kompleksnih matematičkih jednadžbi koje opisuju tok topline, došao je do brojke od 100 milijuna godina. Razlog zbog kojeg je taj broj još uvijek debelo manji od stvarne starosti Zemlje jest taj što Fourier nije imao pojma o radioaktivnosti, koja je otkrivena tek koncem 19. stoljeća. Radioaktivnost, naime, oslobađa toplinu duboko u unutrašnjosti Zemlje, pa je kora zagrijana dulje nego što bi bila da se normalno hladila.
Piše: Lucija Kapural
