Duhovi u Velikom ratu

Vladimir Vasiljević, časnik 25. pješačke pukovnije, 23. svibnja 1915. godine na austrougarsko-ruskom frontu u svom dnevniku piše jednu vrlo kratku uskličnu rečenicu – Duhovi! Nastavak njegovog teksta ne otkriva nam na što je točno Vasiljević mislio dok je pisao tu rečenicu, ali iz konteksta tog dijela njegova dnevnika možemo naći jednu mogućnost na što se časnik mogao referirati.

Samo četiri dana prije Vasiljević je prvi put „na djelu“ vidio Kozake koji su imali reputaciju unutar austrougarske vojske kao nemilosrdni i neustrašivi vojnici kojima rovovski sustav nije označavao prostornu granicu njihova djelovanja te bi bez imalo vidljivog straha odlazili u ničiju zemlju jašući na konjima ili pješke, stvarajući nemir u neprijateljskim rovovima. Tog se dana časnik „divio“ četvorici Kozaka kako manevriraju u ničijoj zemlji, a dok su austrougarske granate eksplodirale blizu njih oni se u tren oka „raštrkali u desno i u lijevo i u najvećem redu korakom u formaciji strijelaca uđoše bez ijednog gubitka u susjedno selo“.

Vasiljević je tako vjerojatno vidjevši Kozake opet 23. svibnja bio zadivljen njihovom mobilnošću i neustrašivošću što ga je potaklo da izdvoji nekoliko minuta svog vremena kako bi u svoj dnevnik napisao tu rečenicu. Naravno, uz konstantnu artiljerijsku vatru, konfuznost ratno aktivne fronte, vremenskih neprilika tijekom ratne svagdašnjice i premorenost časnika Kozaci se uistinu mogu pričiniti kao „duhovi“ koji „lutaju“ ničijom zemljom.

Autor: Karlo Rukavina


Komentari