Dugi koraci prije “malog koraka”: Zanimljivosti o slijetanju na Mjesec

Davne 1902. Georges Méliès snimio je crno-bijeli film “Putovanje na Mjesec”. Šezdeset sedam godina kasnije, znanstvena fantastika postat će stvarnost: ljudska noga zakoračit će na do tada nedostižnu i negostoljubivu površinu našega nebeskog pratitelja! Trenutak kad je Neil Armstrong izgovorio legendarnu rečenicu o “malom koraku za čovjeka a velikom skoku za čovjčanstvo” bio je vrhunac najvećeg pothvata u povijesti. Ne smije se, međutim, zaboraviti da mu je prethodio dugogodišnji naporan rad tisuća Amerikanaca, odlučnih u namjeri da ostvare proročanstvo svoga predsjednika. Donosimo zanimljivosti o događaju nad događajima!

Nemoguća misija

Pedesetih i šezdesetih godina prošlog stoljeća, u vrijeme hladnog rata, oči svijeta bile su uperene u napetu svemirsku utrku između SAD-a i SSSR-a. Sovjeti su preduhitrili Amerikance u slanju prvoga umjetnog satelita (“Sputnik 1”) i prvog čovjeka (Jurij Gagarin) u svemir, pa su ovi odlučili biti prvi u nečem drugom. Dana 25. svibnja 1961. godine, predsjednik John F. Kennedy održao je slavni govor pred Kongresom, u kojem je dao smjelo obećanje: “Vjerujem da bi se ova nacija trebala posvetiti ostvarivanju cilja da, do kraja desetljeća, spustimo čovjeka na Mjesec i sigurno ga vratimo natrag na Zemlju”. Ambiciozna zamisao, nema što… I prokleto kratak rok za njenu realizaciju!

Svemirski program “Apollo”, u vrijeme Eisenhowera zamišljen kao nastavak projekta letova u zemaljsku orbitu, nakon Kennedyjevog obećanja preorijentiran je prema osmišljavanju svemirske letjelice s ljudskom posadom koja ima zadaću slijetanja na Mjesec. Znanstvenici NASA-e našli su se pred izazovom života: s tadašnjom svemirskom tehnologijom, izvesti ovaj podvig bez rizika za ljudske živote činilo se gotovo nemogućim. Nakon brojnih prijedloga, u konačnici je usvojen onaj Johna Houbolta. Genijalni svemirski inženjer letjelicu je zamislio kao trodijelnu, sastavljenu od zapovjednog modula (koji bi služio za upravljanje letom i kao nastamba za tri astronauta), servisnog modula (za pogon letjelice i logističku podršku) i mjesečevog modula (potonji bi se sa dva astronauta odvojio od ostatka letjelice te, nakon slijetanja na Mjesec i obavljenog zadatka, vratio nazad u orbitu, gdje bi se spojio s ostatkom letjelice). Cjelokupna misija bila bi izvedena s jednom raketom, “Saturnom V”, koja je trebala lansirati letjelicu u orbitu i postaviti je na putanju prema mjesecu.


Prije realizacije projekta, izvršena su brojna testiranja pogonskih raketa i lansirnih rampi. Nakon dvadeset dva leta bez ljudske posade, tijekom kojih su prikupljene dragocjene informacije o utjecaju bestežinskog stanja na tankove s gorivom, došlo je vrijeme za sljedeći važan korak. Nažalost, “Apollo1”, koji je trebao biti zapamćen kao prva Apollova misija s ljudskom posadom, ući će u povijest kao jedini veliki neuspjeh programa. Dana 27. siječnja 1967. godine, astronauti Gus Grissom, Ed White i Roger Chaffee izgubili su život tijekom testiranja kapsule, kad je izbio požar u komandnom modulu.

Orlov let

Dana 16. srpnja 1969. godine, letjelica “Apollo 11” lansirana je iz Svemirskog centra John F. Kennedy na Floridi. Posadu su tvorili zapovjednik Neil Armstrong, pilot komandnog modula Michael Collins i pilot lunarnog modula Buzz Aldrin (zanimljivo, djevojačko prezime njegove majke bilo je – Moon!). Sva trojica imali su po jedan svemirski let iza sebe i navršili trideset devet godina kad su krenuli u avanturu života. Letjelica je nosila sve oznake američkog ponosa: lunarni modul nazvan je “Eagle” (“Orao”), u čast simbola Sjedinjenih Država (bjeloglavog orla), a komandni modul dobio je ime “Columbia”, prema ženskoj personifikaciji SAD-a. Osim nepreglednog mnoštva ljudi, koje je zakrčilo autoceste i plaže kraj mjesta lansiranja, događaj su pratili milijuni gledatelja na televiziji.

Sedamdeset šest sati nakon polijetanja s lansirne rampe 39 A, letjelica je ušla u Mjesečevu orbitu. Počele su pripreme za slijetanje na predviđenom mjestu, južnom Moru Tišine. Dana 20. srpnja 1969. godine, “Eagle” se, s dvojicom astronauta, odvojio od komandnog modula. Collins, sam u “Columbiji”, pomno je pregledavao “Eagle” koji se okretao pred njim, kako bi se uvjerio da letjelica nije oštećena.

Kad im je dao zeleno svjetlo, Armstrong i Aldrin uključili su silazno paljenje. Otprilike 1.800 metara iznad površine Mjeseca, kompjuter za navigaciju omeo je posadu prvim od nekoliko neočekivanih programskih alarma. Nakon što su iz kontrole misije u Houstonu dobili odobrenje, spuštanje je nastavljeno. Armstrong je preuzeo polu-automatsku kontrolu te zajedno s Aldrinom, koji je kontrolirao podatke o visini i brzini, sletio. Radilo se o savršenom tempiranju: imali su goriva za samo još 25 sekundi leta!

“Sada ponovno dišemo!”

Nakon isključivanja poluge motora, na nekoliko sekundi je zavladala tišina. Tada je Armstrong izgovorio rečenicu koja je srca njegovih zemljaka ispunila najdubljim ponosom: “Houston, ovdje Baza Tišine. Orao je sletio!”. Charlesu Dukeu, glavnom komunikatoru s “Apollom”, od siline uzbuđenja je drhtao glas: “Bilježimo da ste sletjeli. Ovdje je mnogo ljudi poplavilo, a sada ponovno dišemo. Od srca vam hvala!”.

Dva i pol sata nakon slijetanja, prije nego su započele pripreme za izvanbrodsku aktivnost, Aldrin je emitirao: “Želio bih iskoristiti priliku i zamoliti sve ljude, tko god bili i gdje god se nalazili, da se zaustave na trenutak, razmisle o događajima iz proteklih nekoliko sati i zahvale na svoj način!”.

Raspored misije zahtijevao je da astronauti nakon slijetanja odspavaju pet sati ali su ovi bili previše uzbuđeni za nešto takvo. Armstrong je otvorio vrata letjelice, aktivirao kameru te u 22 sata i 56 minuta lijevim stopalom zakoračio na Mjesečevu površinu. Crno-bijele snimke prvih izvanbrodskih aktivnosti, istodobno sablasne i veličanstvene, zaustavile su dah najmanje 600 milijuna gledatelja na Zemlji. Armstrong, prvi čovjek na drugome svemirskom tijelu, tada izgovara legendarnu rečenicu: “Ovo je mali korak za čovjeka ali divovski skok za čovječanstvo!”. Aldrin, koji mu se ubrzo pridružio, pogled je opisao kao “veličanstvenu pustoš”.

Nakon što su prikupili uzorke tla i testirali metode kretanja po površini, astronauti su ponosno postavili američku zastavu na površinu Mjeseca. Potom su razgovarali s predsjednikom Richardom Nixonom radio-telefonskim prijenosom. Ovaj je pripremio dugačak govor koji je planirao pročitati tijekom poziva ali su ga suradnici uvjerili da mora biti kratak, iz poštovanja prema Kennedyju koji je zamislio misiju na Mjesec.

Kad instrumenti zakažu 

Nakon dvadesetak sati provedenih na Mjesecu, tijekom kojih je Collins orbitirao u komandnom modulu, stiglo je vrijeme za povratak. Umorni ali sretni, astronauti su vjerovali da je najteži dio misije iza njih. Tada je, međutim, došlo do nezgode koja ih je umalo koštala glave. Krećući se po kabini, Aldrin je nehotično slomio sklopku kojom se pokretao glavni motor. Pretpostavljamo da se dobro preznojio: zbog tog kvara, dvojac je lako mogao zauvijek ostati nasukan na Mjesecu. Spasila ih je Aldrinova genijalna improvizacija: uspio je aktivirati motor pokrenuvši sklopku – vrškom kemijske olovke!

Nakon sedam sati zasluženog odmora, posadu je probudila kontrola misije u Houstonu, kako bi se pripremili za povratni let. Dva i pol sata kasnije, ponovno su se pridružili Collinsu u komandnom modulu “Columbia”, a “Eagle” je odbačen u lunarnu orbitu. No, nevoljama još nije došao kraj. U vrijeme povratka na Zemlju, na vezi s astronautima bila je stanica za praćenje na otoku Guamu. Instrumenti su u jednom trenutku zakazali, pa je veza izgubljena. Kvar se dogodio u nezgodnom trenutku, a popraviti ga se moglo samo na način da se dosegne teško dostupno udubljenje. Posadu je, vjerovali ili ne, spasilo desetogodišnje dijete! Igrom sudbine, jedan od zaposlenika baze na na posao je doveo sinčića Grega Forcea kako bi zajedno pratili povratak astronauta. Dječja ručica taj će povratak osigurati: sitni Gregovi prsti uspjeli su se provući ondje gdje odrasli nisu mogli, do dijela kojeg je trebalo popraviti. Armstrong će se kasnije javno zahvaliti malenom spasitelju!

U zoru 24. srpnja, “Apollo 11” je završio svoje povijesno putovanje kad je kapsula sa trojicom astronauta pljusnula u Tihi ocean. Aterirali su 24 kilometra od nosača aviona “Hornet”, zaduženog da ih izvuče iz mora. Kapsula je prevezena u spremnik, a astronauti u karantenu. Premda je mogućnost donošenja patogena s Mjesečeve površine bila malo vjerojatna, nije smatrana nemogućom, pa je NASA poduzela sve mjere predostrožnosti. Astronaute su istrljali otopinom natrij-hidroklorida, kako bi ih dekontaminirali, a potom im dali biološko-izolacijsku odjeću. Nakon 21 dana, koliko su proveli u karanteni, astronaute je na nosaču aviona osobno dočekao predsjednik Nixon. “Kao rezultat onoga što ste učinili, svijet je jedinstven kao nikad prije”, rekao im je svečanim glasom. Mnogo godina kasnije, otkriveno je da je Nixon pripremio i govor za slučaj neuspjeha misije, odnosno eventualne pogibije hrabrih astronauta!

Piše: Lucija Kapural

Komentari