Drugo ime sarkazma: Pogana jezičina Georgea Bernarda Shawa

Majstor ironije i paradoksa, osobenjak koji je istodobno bio mistik zagledan u onostrano i jezičava napržica, nepopravljivi idealist i oštar društveni kritičar, George Bernard Shaw (1856. – 1950.) do danas je ostao prvo ime irske dramske književnosti. Pored svoga najpoznatijeg komada, “Pygmaliona”, napisao je niz političkih groteski, povijesnih kronika te građanskih drama u ibsenovskom duhu, oštro kritizirajući lažni moral. Premda osobno nije cijenio suvremeno glumište, shvatio ga je kao učinkovitu javnu tribinu. Bradati Nobelovac bio je možda najduhovitiji čovjek svoga vremena, a mnoge njegove kalambure upotrebljavamo u svakodnevnom životu, pojma nemajući tko im je tvorac. Smisao za humor nije ga napustio ni na smrtnoj postelji. Njegove posljednje riječi, upućene medicinskoj sestri, navodno su bile: “Sa mnom je svršeno, a vi me pokušavate održati na životu poput kakve stare zanimljivosti!”. Za vas smo probrali nekoliko anegdota koje savršeno dohvaćaju sarkastičnu srž velikog književnika:

Tko je kriv za glad u Irskoj?

Shawov odnos s pjesnikom, romanopiscem i dramatičarom Gilbertom Keithom Chestertonom mogao bi se opisati kao uzajamno uvažavanje protkano nautaživom potrebom da jedan drugom “spuste” kad god se za to ukaže prilika. Premda su karakterno bili slični, fizički su se razlikovali kao dan i noć: Shaw je bio tanak kao glista i blijed kao krpa, a njegov engleski kolega bio je grmalj rumenih obraza težak gotovo 140 kilograma. Iz razlike u njihovom obujmu rodila se poznata anegdota. Chesterton je, s velikim tekom oglođavši batak, odmjerio prijatelja od glave do pete te rekao: “Gledajući tebe, svatko bi pomislio da Engleskom vlada glad”. Shaw mu je, grickajući list zelene salate, odbrusio: “Gledajući tebe, svatko bi pomislio da si je ti prouzrokovao”.

Što je novo, nije lijepo; što je lijepo, nije novo 


Dok je Chestertona, kojeg je iznimno cijenio, tek simpatično podbadao, prema onima čiju je umjetnost smatrao smećem znao je biti upravo nemilosrdan. Primjerice, neki mladi, još “neotkriveni” pisac Shawu je, pun nade, poslao svoje novo djelo te ga zamolio da iznese mišljenje. Shaw je, dakako, ostavio takt pred vratima krčme u kojoj su se našli kako bi porazgovarali. “Kolega, vaše djelo sadrži mnogo lijepoga i mnogo novoga” riječi su koje su mladom autoru razvukle osmijeh na lice. “Postoji, međutim, jedan problem: ono što je u vašem djelu novo, nije lijepo, a ono što je u vašem djelu lijepo, nije novo”, bio je završetak misli koja je sirotom momku taj isti osmijeh izbrisala. Puno blaži nije bio ni prema glumcu koji ga je molio da mu napiše preporuku. Baš nas zanima tko je jadnika primio u angažman nakon što je Shaw o njemu napisao sljedeće: “Najtoplje preporučujem gospodina R. Igra Hamleta, Cezara, Shaylocka, bridž i bilijar. Bilijar igra najbolje”.

Kritiziraj kritičara svoga!

Najradije bi, ipak, “opleo” po kazališnim kritičarima. “Jedine životinje kojih se bojim” riječi su kojima je ovaj zakleti vegetarijanac opisao pripadnike te profesije. Jednom od njih, koji je imao naviku raditi u gostionici, prišao je te mu predložio puno adekvatnije mjesto za “pisanje inspirativnih kritika bez milosti”. Kad ga je ovaj pitao gdje bi to trebao činiti, Shaw se zlobno nacerio te rekao: “Pred ogledalom”. Drugom prigodom, u većem društvu, neki je kritičar svojim tiradama uporno nadglasavao sve prisutne. Shaw je to neko vrijeme trpio, da bi na koncu prekinuo brbljavca riječima: “Gospodine, vi kritičari ste kao automobili – što ste gori, više bučite”. Zanimljivo, Shaw se i sam bavio kritikom, kako književnom tako glazbenom. Evo što je napisao nakon koncerta komornog ansambla: “Ovi glazbenici zajedno sviraju već dvanaest godina. Činilo se, međutim, da koncert koji su nam priredili traje znatno dulje.”

Piše: Lucija Kapural

Komentari