Za razliku od svoga pejorativnog značenja, u smislu nevjerodostojnog prikaza nekog događaja ili čak puke izmišljotine, mit kao povijesna kategorija presudan je za shvaćanje civilizacije. Tim pojmom podrazumijevamo priče nastale u raznim kulturnim područjima, koje govore o porijeklu i nastanku čovjeka, naroda, junaka, bogova te cjelokupnog svemira. Bile su slikovit način na koji je čovjek objašnjavao svijet, a iz njih mnogo možemo naučiti i danas, kroz arhetipe koji se opsesivno ponavljaju u pričama raznih naroda. Donosimo niz zanimljivosti o mitovima diljem svijeta!
1. Prepričavanje mitova u lancu usmene predaje prvobitnih zajednica bilo je ritualni događaj, sa svrhom obnavljanja kolektivnoga pamćenja i osjećaja pripadnosti matičnoj cjelini. Na mitskim su se svetkovinama svaki put iznova uprizorivali događaji nastanka bogova, svijeta, čovjeka, zajednice i zakona te se u dramsko-glazbenim obredima prizivanja osvježavalo sjećanje na pretke. Kod nekih plemena, koja žive izolirano, tradicija pričanja priča o povijesti vlastitog naroda očuvala se do danas.
2. Mnoge mitove povezuje figura kakva boga ili junaka. Premda su takvi kultni likovi zaštitni znakovi određenih zajednica – primjerice, Marduk babilonske, Prometej grčke a Mojsije židovske – njihove značajke svojom stereotipnošću nadilaze granice pojedinih kultura.
3. Jedan od motiva koji se ponavlja u mitovima raznih naroda jest onaj o uništenju većeg dijela čovječanstva u velikom potopu. Dijelom se spominje u grčkim i hinduističkim mitovima, no najtipičnija je za mezopotamske religije (“Ep o Gilgamešu”), a donosi ga, dakako, i Biblija, u priči o Noi. Bez obzira na vezu sa stvarnim poplavama kakvih je u prošlosti bilo često između Eufrata i Tigrisa, mitovima o potopu zajedničko je religiozno iskustvo čovjeka u katastrofi vezanoj uz vodu. Postoje, međutim, i razlike: dok je u babilonsko-sumerskoj verziji (politeističkoj religiji) uzrok poplave samovoljan a spasenje glavnog junaka, Utnapištima, slučajno, u biblijskom potopu naglašen je moralni razlog i položaj čovjeka prema njegovu ponašanju (pravednik Noa).
4. Kao pretknjiževna forma, mit ne poznaje fiksiranu, autentičnu inačicu, već se u predaji svaki put pojavljuje ponešto preinačen. To znači da je tumačenje zapravo ugrađeno u sam proces prenošenja mita s koljena na koljeno te da su prvi tumači bili sami izvođači, koji su iz složenoga mitskoga tkiva razlučivali i izdvajali ono što su u danim okolnostima držali bitnim.
5. Sve piramide izgrađene su na zapadnoj obali rijeke Nil, koja se, kao mjesto zalaska sunca, u egipatskoj mitologiji povezuje s carstvom mrtvih. Pozicionirane su tako da nijedna ne stvara sjenu drugoj, a za njihovu izgradnju bili su potrebni precizni matematički i atronomski proračuni budući da je svaka njihova stranica točno okrenuta određenoj strani svijeta.
6. Gnomovi, ne baš zla ali ni osobito plemenita bića, od davnina se spominju u mitolgiji, a mnogim su književnicima poslužili kao neiscrpno vrelo inspiracije. Folklor brojnih naroda spominje ta malena, strahovito ružna stvorenja, a samu riječ “gnomus” je, pretpostavlja se, u šesnaestom stoljeću skovao alkemičar Paracelsus. Dok zapadnoeuropska mitologija navodi demonska bića koja nastanjuju šume, kabalistička tradicija opisuje ih kao pohlepne patuljke koji žive u dubini zemlje čuvajući su zlato i drago kamenje. U devetnaestom stoljeću, gnomovi su često obrađivani u romantičarskoj literaturi, gdje su nerijetko poistovjećivani s goblinima, a ruski skladatelj Musorgski je jedan od stavaka “Slika s izložbe”, popularnog ciklusa minijatura za glasovir, naslovio “Gnomus”, pokušavajući stvoriti glazbeni ekvivalent trčkaranja ovih fantastičnih bića.
7. Sadržaj mita često oblikuju izvanjske okolnosti, poput klime. Primjerice, nije slučajno da je u nordijskoj mitologiji pakao prikazan kao mjesto vječne studeni. U Niflheimu, najnižem od devet svjetova stabla Yggdrasila, hladnoća je tolika da njegovim zlosretnim stanovnicima otpadaju udovi (dakako, ponovno im narastu, samo kako bi mogli opet otpasti i tako ukrug), a ugođaj beznađa zaokružuju vječna tama i magla. Mjestom upravlja divovska zmija Niddhog (“Razdirač leševa”), koja radi upravo ono što joj ime govori, a zubi su joj oštri kao noževi. Odgovorna je božici podzemnog svijeta Hel, koja je napola živa žena a napola istrunuto truplo. Nakon Ragnaroka, nordijske inačice smaka svijeta, jednosmjernu kartu za Nilfheim dobivaju najgori od najgorih, a to su ubojice, razvratnici i prekršitelji prisege. To se odnosi samo na duše onih koji su umrli od bolesti ili starosti: duše ratnika, čak i ako su za života bili pravi gadovi, automatski idu u raj odnosno Valhallu.
8. O važnosti piva za Germane svjedoči njihova mitologija: vjerovali su da oluja nastaje kad se vrhovni bog Odin i vrhovna božica Freja posvađaju oko vlasništva nad golemim kotlom piva.
9. Njemački gradić Lorsch, smješten u blizini Darmstadta, nadaleko je poznat po opatiji Laurissa, koja datira iz osmog stoljeća. Ovo su mjesto stoljećima obilazili hodočasnici iz svih krajeva svijeta, a legenda kaže da se upravo ondje nalazi grobnica Siegfrieda, junaka iz germanskih saga.
10. Istaknuto mjesto u polinezijskoj mitologiji ima junal Māui. Sličan je Prometeju iz grčkog mita – želja da pomogne ljudskom rodu za njega je imala vrlo visoku cijenu. Čovjeku je, naime, htio podariti besmrtnost, i to unatoč upozorenju vidovitog oca da će na toj misiji izgubiti život. Proročanstvo je bilo vrlo jasno: ako uspije ugrabiti plamen besmrtnosti, boginja noći Hine-nui-te-pō, divovska ženturača s munjama u očima, ustima kao u barakude, morskim algama umjesto kose i vaginom punom zuba, njegovu će drskost kazniti smrću. Poduzetan kakav je bio, Māui je problem odlučio riješiti na način da on prvi ubije nju. Hrabri mladić zaputio se prema spilji u kojoj je boginja noći obitavala. Na svoju sreću, zatekao je Hine-nui-te-pō u dubokom snu. Ova je hrkala gola kao od majke (ili čega već) rođena, sa široko razmaknutim nogama. Kako je bila stotinjak puta veća od njega, junak se nije mogao osloniti na snagu bicepsa. Neprijatelja je odlučio uništiti iznutra – i to doslovno. Zavukao se, naime, u golemu vaginu božice, u namjeri da dopuže do njenog srca i zada joj kobni udarac nožem. Ova se, međutim, osjetivši da ima uljeza u sebi, probudila. Snažno je stegnula bedra, a njena vagina dentata je prepolovila nesretnika.
11. Za Kelte, rat je predstavljao obnovu bitaka koje su vodili bogovi. Mitološki junak Cuchulainn, ratnik nadljudske snage, unio je kodeks časti u borbu, donijevši pravilo da se ne smiju ubijati nenaoružani muškarci, kočijaši, sluge, žene i djeca. Keltske bitke bile su prožete magijskim ritualima: tijela su bojali i ukrašavali nakitom a štitove amblemima kako bi dobili zaštitu božanstava.
12. Divovi, poput nakaznih storukih Hekatonhira, imaju istaknuto mjesto u grčkoj mitologiji. Neizmjerno jaki, u pravilu pogane ćudi, predstavljali su izazov i za olimpske bogove, a da o običnim smrtnicima i ne govorimo. Nije čudno da gigantima pripada tako značajna uloga: antički Grci su, naime, smatrali da imaju “dokaz” njihove egzistencije. Radilo se o golemim kostima i lubanjama koje su pronalazili diljem svoje domovine: ta kome su, ako ne divovima, mogle pripadati? Pa, danas znamo da su pripadale vunastim mamutima i ostalim izumrlim životinjskim vrstama iz prapovijesti.
13. Najobdareniji junak grčke mitologije zacijelo je Prijap, sin Afrodite i Dioniza koji je podario ime osobito neugodnome medicinskom stanju. Ovaj seoski bog nerijetko je prikazivan s nabreklim udom većim od njega samoga: mnoga dvorišta krasile su njegove skulpture, koje su funkcionirale kao – strašila za ptice!
14. Grčka mitologija obiluje čudovištima, hibridima ljudi i životinja, a jedan od primjera jest strašni Minotaur. Ova spodoba plod je nestašne prirode čarobnice Pasifaje: ova je mužu, kretskom kralju Minosu, nabila rogove s jednim četveronošcem. Radilo se o biku, istinabog svetom, ali ipak samo biku. Plod njihove “ljubavi” bio je Minotaur, monstrum s ljudskim tijelom i bikovskom glavom. Kaznivši nevjernu ženu, Minos je njenu bebicu zatvorio u labirint i hranio ljudskim mesom. Osim zločincima, Minotaur se sladio mladićima koje su, kao danak u krvi, morali davati Atenjani. Uz pomoć klupka, svojevrsnog kompasa koji mu je omogućio snalaženje u labirintu a koje mu je poklonila Minosova kći Arijadna, čudovište je ubio junak Tezej. Zanimljivo je da ovaj mit možda ima povijesnu jezgru: danak u krvi koji je Atena davala Kreti upućuje na prvotnu prevlast Krete u Egejskome moru. Iz te perspektive gledano, Tezejeva pobjeda nad Minotaurom simbolizira pobjedu Atenjana nad kretskom hegemonijom.
15. Slavohlepni rimski car Komod rimski car Komod (161. – 192.) zahtjevao je da mu se, kao utjelovljenju Herakla, odaju božanske počasti. Štoviše, u monumentalnim skulpturama dao se prikazivati u liku toga mitološkog junaka.
16. Povijesni zapisi o vampirima i srodnim bićima tame sežu do samih početaka pisane riječi. U asirskoj i babilonskoj mitologiji trećeg tisućljeća prije Krista spominje se ekimmu, duša preminulog čovjeka koja ne uspjeva pronaći mir. Postojalo je više načina da se pojavi ovaj neugodan entitet – neuzvraćena ljubav, nasilna ili preuranjena smrt te neispravno provedeni pogrebni obredi. Iz istog razdoblja potječe prvi pisani zapis o vampiru: spominje ga se na pečatu jednog cilindra iz drevnog Babilona. U prvom tisućljeću prije Krista, vampiri su pronašli put u grčki, a kasnije i rimski panteon čudovišta. Grci su ih nazivali lamijama, Rimljani strigama: prve su bile ljepotice koje su zavodile neoprezne mladiće kako bi im posisale krv (privlačnost im je donekle narušavala nezgodna navada da si vade oči!), a druge krvožedne babuskare koje su se, po potrebi, pretvarale u vrane.
17. Japanska mitologija, koja objedinjuje budističku i šintoističku tradiciju, od pamtivijeka se temelji na obožavanju entiteta povezanih uz prirodu. Božanstva, njih više od osam tisuća, štovala su se u hramovima i svetim mjestima poput planine Fuji, a zajedničkim imenom poznati su kao kamiji – duhovi prirode. U njihovom očuvanju, istaknuto mjesto pripada jednoj nevjerojatnoj ženi. Godine 861. car je mladoj Heido-no-Are, dvorskoj dami koja je bila cijenjena zbog inteligencije i enciklopedijskog znanja, naredio da naizust zapamti sve šintoističke mitove, koji su pod naletom budizma brzo padali u zaborav. Više od tri desetljeća kasnije, na caričin zahtjev, ponovila je te riječi pisaru, koji je od njih sastavio nsjvažniju knjigu japanske mitologije: “Kojiko ili Sjećanje na drevne stvari”.
18. U drevnoj japanskoj mitologiji pojavljuje se neobično stvorenje nalik na sirenu – ningyo, žena sa škrgama i ribljim repom. Predaja kaže da će onaj tko je ulovi i pojede postati besmrtan.
19. Dok je prosvjetiteljstvo žestoko kritiziralo primitivno-praznovjerni značaj mita, romantičari su mu početkom devetnaestog stoljeća vratili dostojanstvo kao kolijevci ljudske kulture i zalihi njezinih trajnih vrijednosti koja ne smije biti zaboravljena. Mit, naime, pohranjuje osjetilnu stranu ljudskog iskustva, koja po njihovu sudu – za razliku od racionalne – povezuje najrazličitije kulture. Za romantičare, korijen svekolike književnosti valja tražiti upravo u mitu. Tu argumentaciju nastavili su antropolozi druge polovice tog stoljeća, tumačeći mit kao ritualni izraz kompleksa osjećaja kojega se obrazac i repertoar likova ponavlja ne samo u različitim europskim već i u azijskim, afričkim, američkim i australskim kulturama. Freudova i Jungova psihoanalitička istraživanja mitu su pak pripisala važnu ulogu u ustrojavanju nesvjesnog dijela ljudske psihe.
20. Ivana Brlić-Mažuranić (1874. – 1938.) književni vrhunac je ostvarila “Pričama iz davnine”, zbirkom bajki s likovima iz slavenske mitologije objavljenom 1916. godine. Djelo je prevedeno na brojne jezike, a englesko izdanje – naslovljeno “Croatian Tales of Long Ago”, 1924. je objavila je londonska izdavačka kuća “George Allen & Unwin” – ista ona koja će se trinaest godina kasnije proslaviti objavljivanjem Tolkienovog “Hobita”.
Piše: Lucija Kapural
