Žive na velikom prostranstvu od Grenlanda i Labradora na istoku do Beringova mora i sibirskih obala na zapadu, kao i na nekim arktičkim otocima. Po nepreglednim snježnim prostranstvima kreću se psećim zapregama i čamcima poput kajaka i umiaka, a za kraće destinacije sasvim dobro ih služe i krplje (u novije vrijeme, istinabog, preferiraju motorne sanjke). Niskog su rasta, žuto-smeđe puti, širokih lica i miroljubive naravi: niti jedno pleme ne poznaje izraz za riječ ‘rat’. Žive u malim, složnim zajednicama i pretežno se bave lovom. Sami sebe nazivaju Inuit, odnosno Ljudi (jednina glasi ‘Inuk’), a ostatak svijeta naziva ih Eskimima (od indijanske riječi ‘esquimantjik’, odnosno ‘oni koji jedu sirovo meso’). Unatoč preuzimanju modernih civilizacijskih stečevina u novije vrijeme, približno 90.000 pripadnika ovoga polarnog naroda nastoji očuvati svoj kulturni identitet. Evo nekoliko zanimljivosti o njihovoj drevnoj tradiciji!
Pozdravljanje nosovima
Kad su se, početkom 18. stoljeća, prve grupe europskih misionara vratile s Grenlanda, donijele su brojne zanimljive priče o narodu koji je živio na najvećem otoku na svijetu, uključujući onu o eskimskom poljupcu trljanjem nosa o nos ili nosa o obraz. Antropolozi koji su odlučili istražiti podrijetlo ovoga neobičnog običaja (tzv. ‘kunik’) došli su do zanimljivog otkrića. Suprotno prvotnoj pretpostavci, spoznali su da ova praksa nije izraz ljubavnih osjećaja nego neka vrsta pozdrava. Naime, u ledenom i surovom okolišu, jedini nepokriven dio tijela Eskima upravo je nos. Da bi se pozdravili, Eskimi ne skidaju rukavice kako bi si pružili ruke nego se, što je mnogo praktičnije, jednostavno dodirnu već otkrivenim nosovima.
Dome, ledeni dome!
Predodžba da Eskimi žive u igluima raširena je, ali i pogrešna. Ove nastambe od ledenih blokova služe im isključivo kao privremeno sklonište kad idu u lov ili na dalek put. U prošlosti su živjeli u nastambama od kamenja i naplavnih drva (zimi) ili u šatorima od kože karibua i tuljana (ljeti), a danas većina stanuje u kućama sa strujom i ostalim civilizacijskim blagodatima.
Ljubi ženu bližnjeg svoga!
Nemilosrdni životni uvjeti stoje iza još jednoga drevnog običaja, gostinjske obljube. Evo o čemu je riječ: osim hranom i pićem, Eskim koji drži do finih manira gosta mora ponuditi – svojom suprugom. Da, dobro ste pročitali. U ovom ritualu nema ljubomore niti predbacivanja, naprotiv: domaćin će se smrtno uvrijediti ako gost odbije spavati s njegovom boljom polovicom. Dok će feministkinje skočiti na zadnje noge vrišteći o tretiranju žene kao objekta i sličnim glupostima, ovaj je običaj zapravo štitio Eskimke. Naime, stradanja muškaraca u lovu i strašnim ledenim mećavama bila su prilično česta pojava: u trenutku kad se gost otputi u ‘spavaću sobu’ s domaćinovom suprugom, prešutno prihvaća obavezu da preuzme brigu o njoj i njenoj djeci ako glava kuće ostane bez glave.
Piše: Lucija Kapural
