U zadnjih nekoliko godina, paleontolozi su otkrili pregršt fosilnih ostataka prapovijesnih životinja, koje svojim dimenzijama izazivaju strahopoštovanje. Primjerice, na Novom Zelandu pronađen je fosil papige koja je za života, prije više od devetnaest milijuna godina, bila dugačka gotovo jedan metar te težila nevjerojatnih sedam kilograma. Stručnjaci pretpostavljaju da je gigantska ptičurina bila u gornjem dijelu hranidbenog lanca, za što im, čini se, i nije bio potreban doktorat.
Na novozelandskome Južnom otoku, otkriven je pak fosil izumrlog šišmiša. Gorostasni leteći sisavac, triput veći od današnjih pripadnika svoje vrste, na ovom je području živio prije više od deset milijuna godina. Imao je goleme, oštre zube, a postoje dokazi da nije samo letio, nego i hodao na sve četiri kad je bio u potrazi za hranom. Monstruozni šišmiš nazvan je Vulcanos jennyworthyae, prema rimskom bogu vatre Vulkanu te prema članici znanstvenog tima Jenny Worthy, koja je pronašla ostatke. Fosil gigantskog šišmiša, star 340 milijuna godina, otkriven je i u jednoj škotskoj špilji. Ovaj monstrum bio je dugačak gotovo jedan metar, a uz to je koristio debeo i snažan rep s otrovnom bodljom kako bi lovio i ubijao plijen.
I Novi Zeland svoga konja za utrku ima, preciznije, pingvina. U isušenu riječnom koritu Waipara Greensand, istraživaći su pronašli fosilne ostatke ove ptice neletačice, dimenzija sličnih onima odraslog muškarca. Pripadnici vrste Crossvallia waiparensis bili su visoki oko metar i sedamdeset centimetara a težili su osamdesetak kilograma. Živjeli su prije 66 milijuna godina, tijekom paleocena, što ih čini jednom od najranijih vrsta divovskih pingvina. Nisu, međutim, bili rekorderi po pitanju dimenzija: pripadnici vrste Palaeeudyptes klekowskii težili su gotovo 120 kilograma te bili viši od dva metra!
Iza naziva Gigantopithecus blacki krije se pak najveći primat koji je ikad postojao: mužjaci te izumrle vrste majmuna bili su visoko gotovo tri metra, a težili su nevjerojatnih 600 kilograma. Živjeli su u jugoistočnoj Aziji sve do prije oko 100.000 godina, što znači da su dugo vremena bili suvremenici Homo erectusa, a nekoliko desetaka tisuća godina čak i Homo sapiensa, odnosno modernog čovjeka. Pripadnici te vrste, srodnici današnjih orangutana, mogli su hodati i na dvije noge, ne samo četveronoške, a oblik lubanje sugerira da su glavu držali uspravno, poput čovjeka.
Iza latonskog naziva Stupendemys geographicus krije se najveća kornjača koja je ikad obitavala na našem planetu. Živjela je prije osam milijuna godina, a bila je dugačka gotovo dva i pol metra te teža od tonu i pol – stotinu puta više od svoga najbližega živućeg srodnika, amazonske kornjače! Oklop mužjaka ove kornjače je imao debela rožnata izbočenja, koja su mu služila za obranu od predatora. Tko bi, pobogu vrebao na ovakvog monstruma? Izumrli kajmani, koji su također bili prapovijesni kolosi! Oklop nedavno pronađene kornjače pokazuje tragove napada ove vrste krokodila. Kako je pak taj kajman morao izgledati, ne usudimo se ni zamišljati.
Najstravičnijega prapovijesnog orijaša ostavili smo za kraj. Prije 300 milijuna godina, među grmljem su se šuljali zastrašujuće dugački člankonošci. Riječ je o životinjama s čvrstim hitinskim oklopom koje tada, u razdoblju karbona, doživljavaju ubrzan razvoj. O njihovu zastrašujućem izgledu svjedoče brojni fosilni ostaci. Primjerice, preci današnje stonoge, člankonošca dugačkog pišljivih nekoliko centimetara, mogli su narasti do nevjerojatna tri metra dužine! Zbog svojih dimenzija, ova životinja nije imala prirodnih neprijatelja. Nekako nam je lakše pri duši kad znamo da su svi ovi gorostasi izumrli…
Piše: Lucija Kapural
