Domicijan (51. – 96.), posljednji rimski car iz dinastije Flavijevaca, zapamćen je kao patološki tašt silnik, što ga je u konačnici koštalo glave. Na početku njegove vladavine, malo tko je mogao predvidjeti ovakav razvoj događaja: činilo se da je Titus Flavius Domitianus, kako mu glasi latinsko ime, odgovor za složenu gospodarsko-političku situaciju.
Sin Vespazijan i brat Titov, stjecao je obrazovanje iz prava, književnosti i retorike u vrijeme kad su se njegov otac i brat borili na istoku kao Neronovi vojni zapovjednici. Nakon što je Vespazijan proglašen carem, vrlo je vješto zastupao očeve interese u senatu, a za Titove vladavine obnašao je uglavnom počasne dužnosti.
Lukav i elokventan, u trenutku bratove smrti uspio je osigurati podršku pretorijanske garde, koja ga je 81. godine proglasila za cara, što je senat i potvrdio. Isprva, činilo se to kao mudra odluka. Mladi car unaprijedio je gospodarstvo, reformirajući sustav ubiranja poreza. Rim, opustošen velikim požarima, potpuno je obnovio te ukrasio velebnim spomenicima, poput Jupiterova hrama na Kapitoliju i carske palače na Palatinu. Uz to se istaknuo kao pokrovitelj književnika i glazbenika, ne štedeći novac na svoje miljenike: za njih je organizirao natjecanja praćena basnoslovno vrijednim nagradama. Nadalje, pokorio je Britaniju, uspješno ratovao protiv Germana, Dačana i Geta, a između Dunava i Rajne podigao je neprobojan sustav pograničnih utvrda.
Prvi pokazatelj da bi car mogao biti problematična osoba bile su njegove egoistične opservacije: nije propuštao priliku da nabroji sve sfere u kojima je bolji od oca i brata, a dvorjane je znao nemilosrdno vrijeđati. Kako je vrijeme prolazilo, njegova autokratska crta sve više je dolazila do izražaja. Ne trpeći suprotstavljanje niti u najbanalnijim stvarima, okružio se patuljcima i ludama, čija je zadaća bila zabavljati ga te mu od jutra do mraka laskati.
Nakon što se krenuo nemilosrdno obračunavati s aristokracijom, uvoditi okrutnu represiju i progoniti kršćane, senatu je postalo jasno da je vrag odnio šalu. Od čovjeka koji se počeo nazivati “dominus et deus” (“gospodar i bog”) i sijati svoje zlatne spomenike diljem Rima doista se nije mogla očekivati spremnost na dijalog. Kad je počeo tamaniti senatore kao muhe, i to na temelju nepouzdanih optužbi, i one slabašne kritike su utihnule. Carevim neprijateljima postalo je kristalno jasno da postoji samo jedan način da se tiranin, kojeg su iza leđa nazivali “ćelavim Neronom”, zaustavi – tako da mu se oduzme život.
U uroti protiv cara, koja je kovana mjesecima, sudjelovali su brojni članovi senata i pripadnici pretorijanske garde, a informacijama ih je navodno opskrbljivala careva supruga Domicija Longina. Za samu egzekuciju bila su zadužene šestorica hrabrih muškaraca. Njihov predvodnik, Stefan, jednog je popodneva pokucao na careva vrata, tobože kako bi ga obavijestio o zavjeri koja mu se sprema. Car, koji je slutio da mu rade o glavi i bio iznimno paranoičan, čovjeku je obećao da će ga bogato nagraditi za njegovu uslugu. Krupan i mišićav, vladar u znatno nižem Stefanu nije vidio prijetnju… Uostalom, lijeva ruka bila mu je umotana u zavoj – zbog teške opekotine, kako je objasnio. Ono što car, međutim, nije znao bila je činjenica da mladić pod zavojem, pored savršeno zdrave ruke, krije bodež. I da ga mrzi iz dna duše.
Dok je car čitao lažni popis s imenima urotnika, dugačko sječivo sjurilo mu se u želudac. U borbi na život i smrt, koja je uslijedila, tiranin je zadobio osam rana, a život mu nije uspio spasiti čak ni vjerni sluga Partenije, koji je napadaču pokušao iskopati oči. Poput gladnih geparda, i ostali urotnici bacili su se na Domicijana, umalo ga rastrgavši. Senat je istog dana, iz vlastitih redova, imenovao novog cara, Nervu. Za pogubljenog cara, donio je pak regulu poznatu kao damnatio memoriae: brisanje njegova imena sa svih spomenika i uništenje njegovih kipova.
Zanimljivo, Domicijanu je nelijepu sudbinu bio prorokovao astrolog po imenu Askletarion. Izbezumljen od bijesa – a možda i straha – car ga je pitao može li predvidjeti i vlastitu smrt. Dobio je potvrdan odgovor: “Moje truplo ubrzo će rastrgati psi”. Istog dana, car je dao pogubiti Askletariona, a potom je – kako bi osporio proročanstvo – naložio da mu spale tijelo. Ako je vjerovati legendi, iznenadni nalet vjetra pogasio je vatru, a gladni psi, privučeni mirisom pečenja, doista su se pogostili ostacima!
Piše: Lucija Kapural
