Djevojka zvana George: Zbog neugledne vanjštine, veliku spisateljicu nazivali su “konjem s uvojcima”!

U povijesti engleske književnosti, istaknuto mjesto pripada ženi koja je pisala pod muškim imenom. U vrijeme kad se smatralo da je pripadnicama nježnijeg spola mjesto za štednjakom, ova beskompromisna intelektualka prkosila je društvenim konvencijama, vjerujući kako samo čovjek otvorena uma može iskusiti život u njegovoj punini, čak i ako je taj čovjek žena. Govorimo, dakako, o George Eliot (1819. – 1880.), heroini slobodnih mislilaca!

Pravim imenom Mary Ann Evans, djetinjstvo je provela na obiteljskom imanju u Nuneatonu, gradu u engleskom okrugu Warwickshire. Najmlađa kći vlasnika mlina, od malih je nogu propitkivala dogme i zbunjivala okolinu svojom iskričavom inteligencijom. Premda je formalno školovanje bila prisiljena napustiti kao šesnaestogodišnjakinja, kako bi se – nakon majčine smrti – posvetila brizi za utučenog oca, s još većim žarom je nastavila raditi na sebi. S lakoćom je svladala grčki, latinski, talijanski, francuski i njemački jezik; prevodila je i komentirala filozofska djela, a još kao mlada djevojka postala je pomoćnom urednicom časopisa “Westminster Review”, omiljene publikacije onovremene intelektualne kreme. Malo-pomalo, postala je dijelom klike koju su viktorijanci posprdno nazivali “plavim čarapama” – obrazovanih mladih žena koje su se smatrale ravnopravnima muškarcima. Suvremenici su je napadali zbog želje da se vine u sferu koja joj “po naravnom zakonu nije namijenjena”, a činjenica da mlada dama nije bila osobito lijepa sjela im je kao budali šamar, pa su je nazivali “konjem s uvojcima”.

Kroz svoj posao, dolazila je u doticaj s brojnim piscima, primjerice, Dickensom i Tennysonom. Među njima je bio i dramatičar, esejist i glumac George Henry Lewes. Kad je George upoznao George, zaljubio se preko ušiju. Osjećaji su mu bili uzvraćeni. Postojao je samo jedan problem – vjenčani prsten na njegovoj ruci! Kako George nije uspio ishoditi razvod braka, novopečeni ljubavnici učinili su nešto tada nečuveno: jednostavno su počeli živjeti zajedno, “u grijehu”. “Naš brak nije legalan, ali ga smatramo svetom sponom”, govorila je mlada žena prijateljima, ali nitko nije imao razumijevanja za nju. Par se pomirio s ulogom društvenih otpadnika, a s vremenom su se ljudi navikli na njih. Dakako, i dalje su ih osuđivali, ali barem ih više nisu obasipali pogrdama na ulici ili odvlačili djecu u suprotnom smjeru, kako se “nemoral i opačina” ne bi očešali o njih. Upravo na poticaj ljubavnika i srodne duše, odlučila se okušati u literarnoj karijeri, pod imenom George Eliot. Muški pseudonim odabrala je kako bi je shvatili ozbiljno. Bila je to, pokazat će se, mudra odluka: zbirkom pripovijetki “Prizori iz svećeničkoga života” zaintrigirala je čitatelje, koji su bili uvjereni da je autor muškarac – i to svećenik! Književnu slavu stekla je već debitantskim romanom “Adam Bede”, uzbudljivom storijom o zlosretnu ljubavnom trokutu.

U vrijeme kad je pisala “Mlin na Flossi”, tajnu njenog identiteta slučajno su otkrili neoprezni prijatelji. Još jednom, morala se suočiti s javnim osudama. Nije je bilo briga: spas je nalazila u radu. Svakog dana, točno poput urice – od osam ujutro pa do jedan popodne – ispisivala je stranice i stranice, nesvjesna svijeta oko sebe. Već kao zrela žena, objavila je remek-djelo “Middlemarch”, koje će Virginia Woolfe kasnije nazvati “jednim od rijetkih engleskih romana napisanih za odrasle ljude”. Kao i ranija djela, ta dugačka i zamršena saga – u prvom izdanju objavljena u osam knjiga – odlikuje se pronicavom psihološkom i društvenom analizom, kompleksnim zapletima, zaokruženim likovima i usputnim filozofskim opservacijama. Osim hvalospjeva kritičara, roman joj je donio poprilično bogatstvo. Nakon smrti nevjenčanog supruga, s kojim je provela dva sretna desetljeća, spisateljica se udala za svoga računovođu Johna Crossa. Brak je, blago rečeno, loše započeo: na medenom mjesecu u Veneciji, mladoženja se pokušao ubiti bacivši se u kanal!

Piše: Lucija Kapural

Komentari