Djetinjstvo modnog maga obilježile su ratne strahote

Njegove kreacije sinonim su za bezvremensku ljepotu i klasičnu eleganciju. Prvi je modni dizajner koji je dobio zvijezdu na holivudskoj Stazi slavnih, jedini na koga je pokojni Gianni Versace bio ljubomoran, možda posljednji koji je ostao dosljedan credu jednostavnosti, kako u modi tako i u životu.

Giorgio Armani rođen je 1934. u talijanskom gradiću Piacenzi, kao srednje dijete u obitelji Uga Armanija, činovnika u tadašnjoj Mussolinijevoj vladi, i Marije Raimondi, kućanice koja se posvetila brizi za djecu. Djetinjstvo su mu obilježile ratne strahote – noći prekidane zavijanjem sirena i bezglavo trčanje u sklonište. U pamćenje mu se osobito usjekla scena koju je doživio kao osmogodišnjak. “Sestra i ja stajali smo na ulici, kad su se iznad nas pojavili avioni. Bacili smo se u jarak, a ja sam instinktivno pokrio njenu glavu. Dok su bombe padale oko nas, stisnuli smo se kao dvije sirote životinjice. Molio sam boga da ta paklenska buka prestane, no činilo se da traje čitavu vječnost”, prisjeća se. Nedugo nakon toga, stradala su mu dvojica bliskih prijatelja, a umalo je i sam izgubio život. “Prijatelji i ja našli smo torbu koja je ležala uz rub ceste. Pohlepno smo je otvorili, nadajući se da u njoj ima hrane, ali je nažalost bila puna eksploziva. Kad je odjeknuo prasak, osjetio sam snažnu bol u oku. Mjesec dana sam morao ležati u zamračenoj prostoriji, strahujući da ću izgubiti vid. Srećom, to se nije dogodilo”, ispričao je.

Kako je Piacenza zbog geostrateškog položaja bila česta meta zračnih napada, obitelj je većinu vremena provodila u podrumu. “Majka bi brata, sestru i mene zaposlila učenjem, a za nagradu nas je zabavljala lutkarskim predstavama. Toliko smo se znali smijati da sam mislio kako ćemo se ugušiti. Činila je sve kako bi nam odvratila pažnju od užasa rata”, prisjeća se. Marija nije krila činjenicu da favorizira najstarijeg sina. “Sergio je bio mamin miljenik. Bio je visok, zgodan i samopouzdan. Kad god bi ušao u prostoriju, majčino lice zasjalo je od sreće. Mene je zagrlila samo jednom u životu… Valjda je tako moralo biti”, rezignirano priča. Tračak svjetla u njegovu sumornu zbilju unosila je ljubav prema kazalištu. “Moj djed Lodovico bio je izrađivač kazališnih perika, a ja sam rado provodio vrijeme na njegovu radnom mjestu, koje mi se činilo poput začaranog dvorca”, ispričao je.


Po završetku rata, maštao je o glumačkom pozivu, no okolnosti mu nisu dopuštale da slijedi snove. “Tada nije bilo otvorenog izražavanja mišljenja. Ako si bio muškarac i htio napraviti nešto od sebe, trebao si postati odvjetnik ili liječnik. Bavljenje umjetnošću nije se smatralo ozbiljnim poslom”, ispričao je. U Milanu, gdje se obitelj preselila, upisao je studij medicine. “Teoretski dio odlično mi je išao ali sam se, kad sam trebao secirati leš, od straha onesvijestio. Bio je to kraj jedne potencijalno velike liječničke karijere”, smije se.

Dok je obilazio grad u potrazi za poslom, bez jasne vizije po pitanju buduće karijere, u izlogu jedne robne kuće ugledao je oglas za mjesto dekoratera. Smjesta se prijavio, što mu je, naglašava, promijenilo život. Nakon što bi završio s uređivanjem izloga, na sve se moguće načine trudio privući pažnju poznatih stilista, koji su ondje priređivali revije. Mladićev talent zapeo je za oko Ninu Ceruttiju, koji ga uzima za asistenta. Punih osam godina Armani je pekao zanat kod slavnog dizajnera. “Bila je to dragocjena škola. Sve što sam trebao znati o krojenju i materijalima naučio sam kod Ceruttija”, priznaje.

Jedne večeri, dogodio se sudbonosni susret: Armani upoznaje Sergia Galeottija, naočitog mladića koji ga je oduševio smislom za humor. Između njih ubrzo je planula ljubav, a Sergio je nagovorio dragog da ostavi sve što ima i s njim krene u osnivanje vlastite tvrtke. Prodali su stari “Wolkswagen”, unajmili maleni ured, zaposlili tajnicu… Tako je nastao “Armani S.P.A.”, zametak budućega modnog imperija. Galeotti je preuzeo organizacijski dio posla, a 38-godišnji Armani bacio se na dizajniranje odjeće, isprva samo muške. Sedamdesetih godina, njegova ležerna odijela od ugodnih vunenih materijala žene su počele posuđivati od muževa. Kad je ugledao sestru i njene prijateljice u svojim odijelima, odlučio se okušati i u ženskoj modi.

Posao se sve više širio, a Armani postaje prvi dizajner koji radi za holivudsku elitu. Diane Keaton proslavila je njegova elegantna siva i bež odijela, na lukav način naglašavajući svoju ženstvenost, a Sophia Loren nije mogla zamisliti život bez njegovih glamuroznih haljina. “Prije izlaska pred publiku puna sam sumnji i strahova, no ako nosim ‘Armanija’, nelagoda nestaje”, pohvalila ga je talijanska diva. Okušao se i kao kostimograf Richarda Gerea u “Američkom žigolu”, te Seana Conneryja i Kevina Costnera u filmu “Nedodirljivi”. Modni kritičari o njemu su pisali kao o “kralju Giorgiu”, zbog čega je Versace pozelenio od ljubomore. “Sa svakim njegovim novim bež odijelom čini mi se kao da proživljavam déjà vu. Hoće li nam taj čovjek ikad prikazati nešto novo?”, zlobno se obrecnuo na kolegu. Premda je raskošnim stilom na granici kiča Versace privlačio drugačiju klijentelu, Armani mu je bio konkurencija u financijskom smislu, kao najbogatiji modni dizajner na svijetu.

Armani se nije osvrtao ni na pohvale ni na pokude. Slava ga nije ispunjavala, naprotiv, stvarala mu je tremu. Lijek protiv nje nalazio je u radu: satima bi marljivo crtao u ateljeu, isključivši telefone, a vrlo rijetko je spavao više od tri sata dnevno. Osim odjeće, s vremenom je počeo dizajnirati parfeme a, kao veliki gurman i ljubitelj zdrave hrane, otvorio je jedan od prvih slow-food restorana u Firenzi. Životni partner Sergio često ga je upozoravao da uspori tempo, strahujući za njegovo zdravlje. Nažalost, Sergio je bio taj čije je zdravlje bilo ugroženo. Nakon što je kolabirao u uredu, završio je u pariškoj bolnici. Mjesec dana kasnije, ondje će umrijeti od AIDS-a. Giorgio je do posljednjeg trenutka bio uz njega, a Sergio mu je humorom pokušavao olakšati teške trenutke. “Uvijek ću biti uz tebe… Ako me balzamiraš i spremiš u vitrinu”, rekao je nekoliko dana pred smrt.

Izgubivši ljubav života, Armani je bio slomljen – priznaje da je čak razmišljao o samoubojstvu. Unatoč dubokoj tuzi i zluradim predviđanjima da se bez poduzetnog partnera neće snaći, uspio se osoviti na noge te novim kreacijama nastaviti usrećivati ljude od ukusa.

Piše: Lucija Kapural

Komentari