Djelatnice elitna nacističkog bordela bile su trenirane da izvuku važne informacije od klijenata!

Tko ne voli provesti večer u lokalnom baru, opuštajući se nakon naporna radnog dana? Ako vam je ipak dosadilo da vas konobari zovu imenom i bez pitanja pred vas iznose bocu “Žuje” ili “Karlovca”, vrijeme je da upoznate najluđe ugostiteljske objekte otkad je svijeta i vijeka! Tko kaže da ispijanje pića ne može biti avantura?

“Miniscule of Sound”, London 1998.

Uživate u prisnoj atmosferi i dodirima stranaca, a uz to ste pomalo agorafobični? “Miniscule of Sound” mjesto je na kojem ćete se osjećati kao kod kuće! Pa, jednog dana sigurno – zbog epidemije koronavirusa, ovaj ugostiteljski objekt trenutačno je zatvoren. Riječ je o najmanjem noćnom klubu na svijetu, i to službeno: dugačak 2.4 metra a širok pišljivih metar i dvadeset centimetara, 2000. godine ušao je u “Guinnessovu knjigu rekorda” kao najmanji noćni klub na svijetu. Otvoren je 1998. godine u londonskoj četvrti Hackney, kao svojevrsna parodija na razglašenu diskoteku “Ministry of Sound”, da bi s vremenom prerastao u kultno okupljalište ljubitelja elektronske glazbe. Nije nam jasno kako, ali u njega se – zajedno s DJ-em – može natrpati do četrnaestero gostiju. Pretpostavljamo da “gorila” na ulazu ne pušta one bucmaste…

Giger Bar, Chur 1992.

Ako ste po prirodi morbidni, a volite piti do zore, zaputite se u u Švicarsku! U zemlji satova, džepnih noževa i čokolade možete se opustiti u čak dva bara kompletno dekorirana kostima (nadajmo se ne ljudskima). Jedan je otvoren 1992. godine u Churu, a drugi desetljeće kasnije u Gruyèresu, u okviru Muzeja H. R. Gigera. Interijer im je jednak: od zidova i svoda sazdanih od ljupko poslaganih tibija, fibula, zglobova i lubanja, do stolica u obliku kostura, sve pršti od sablasne elegancije. Oba ugostiteljska objekta dizajnirana su po zamisli Hansa Rudolfa Gigera (1940. – 2014.), švicarskoga nadrealistčkog slikara, kipara i scenografa poznatog po stiliziranom biomehaničkim inovacijama mračne tematike. Ako ste uživali u kultnom hororu “Alien”, za koji je spomenuti umjetnik načinio scenografiju (uključujući naslovnog izvanzemaljca, sazdanog od plastelina, fiberglasa, kralježnice divovske zmijurine, ispušnih cijevi “Rolls Roycea” i ljudske lubanje), pretpostavljamo da ćete se sjajno zabaviti u jednom od ova dva bara, ispijajući ubojite koktele u krilu dobro uštimanog skeleta! Neko vrijeme je birtija ovog imena radila i u Tokyu, ali je Giger odbio kročiti nogom u nju, budući da su vlasnici – zbog strogih protupotresnih propisa – bili prisiljeni učiniti brojne preinake na njegovim nacrtima.

“Serendipity 3”, New York 1954.

Od 1954. godine, kad je osnovan, newyorški restoran “Serendipity 3” privlači dobrostojeću i razmaženu klijentelu. Ondje, okruženi umjetničkim djelima od neprocjenjive vrijednosti, za stolovima obasjanim secesijskim lampama, možete uživati u specijalitetima kojima su se svojedobno gostili Andy Warhol, Marilyn Monroe i Jackie O. Između ostalog, od konobara koji se drži ukočeno kao da je progutao metlu možete naručiti najskuplji sladoled na svijetu: cijenom od tisuću dolara, kup “Golden Opulence” (“Zlatno izobilje”) uistinu opravdava svoj naziv. Kako sadrži sastojke koje je potrebno dopremiti s raznih strana svijeta, naručuje se barem četrdeset osam sati unaprijed, a u prosjeku se proda jedan kup mjesečno. Zašto bi, pobogu, netko dao toliko love za običan sladoled? Pa, sve je samo ne običan. Ako se odlučite “isprsiti”, u elegantnoj čaši od kristala “Baccarat Harcourt” (koju kasnije smijete ponijeti kući i napuniti suzama zbog paprenog računa!) dobit ćete tri kuglice sladoleda od madagaskarske vanilije, obložene jestivim listićima od 23-karatnog zlata, prelivene rastopljenom čokoladom “Amadei Porcelana” (najskuplja čokolada na svijetu!) i posute karipskim kakaom, bademima uronjenim u zlato, višnjama punjenim tartufima, te s još malo smrvljenog zlata. Sa strane će vam poslužiti čašicu ekskluzivnog kavijara “Grand Passion” u umaku od marakuje, naranče i Armagnaca. Sladoled se, pogađate, jede zlatnom žličicom (koju ne smijete ponijeti kući i njome si iskopati oko zbog svoje rasipnosti).

“Salon Kitty”, Berlin 1930.

Godine 1930. na berlinskoj adresi Giesebrechtstrasse 11. otvoren je ugostiteljski objekt bezazlenog naziva “Salon Kitty” (na slici!). Ondje, u raskošnom interijeru skrivenom debelim baršunastim zavjesama, posjetitelji su mogli uživati u ukusnim kolačima, najboljoj kavi u gradu, probranim pićima i jednako tako probranim damama. Radilo se, naime, o bordelu, koji je vrhunac popularnosti doživio za vrijeme Drugoga svjetskog rata. Od 1939. godine, ovim opskurnim mjestom upravljali su Reinhard Heydrich, šef Glavnog ureda sigurnosti Njemačkoga Reicha, i njegov podređeni Walter Schellenberg, mada je vlasnica formalno i dalje ostala madame Kitty Schmidt. Heydrich, glavni provoditelj sustava terora nacističke Njemačke, nije se upustio u ugostiteljski biznis iz hira. Bordel su, naime, često posjećivali strani veleposlanici. Nacisti su strpljivo prisluškivali korisnike usluga ove ustanove, a prostitutke, mahom probrane ljepotice, bile su trenirane da izvuku važne informacije od klijenata. Uz to, svaka od devet soba bila je opremljena skrivenim prislušnim uređajima. Usluge djevojaka koristili su i istaknuti nacistički dužnosnici: primjerice, ministar propagande Joseph Goebbels ostavljao je izdašne napojnice, a najviše je volio gledati lezbijske akcije između plavokosih i prsatih dama. I sam Heydrich, sretno oženjen čovjek, znao se tu i tamo počastiti kojom kurvom iz kategorije “jedva legalna”, a u tim trenucima prislušni uređaju su se isključivali. U bombardiranju 1942. godine, bordel je pretvoren u prah i pepeo.

Piše: Lucija Kapural

Komentari