Bonsai, tradicionalno umijeće uzgoja minijaturnog drveća i grmlja, postiže se usklađenim obrezivanjem krošnje i korijena, presađivanjem biljke, vezivanjem grana, odgovarajućom ishranom i drugim postupcima. Kako je, možda se pitate, nekome uopće palo napamet uzgajati patuljasta stabalca? Premda su Japanci ovo umijeće doveli do savršenstva, povijest bonsaija zapravo počinje u Kini, u vrijeme dinastije Han (oko 200. g. prije Krista). Legenda kaže kako je tadašnji kineski car bio toliko debeo da se umarao i na kraćim putovanjima. Kako bi mogao uživati u ugodnim prizorima iz prirode, naredio je da se minijaturna kopija njegova carstva sagradi u dvorištu palače. Bio je toliko zadovoljan čarobnim svijetom koji su stvorili marljivi podanici da je, kako bi sačuvao njegovu jedinstvenost, naredio smaknuće svakoga tko pokuša napraviti nešto slično. Bila ova priča napuhana ili ne, jedno je sigurno: posjedovanje minijaturnih pejzaža isprva je smatrano statusnim simbolom. U vrijeme dinastije Song, počinje uzgajanje pojedinačnih stabala u posudi. Ti prvi primjerci imali su debla izrezbarena tako da nalikuju na zmajeve i druga mitološka stvorenja.
Za prenošenje bonsaija u Japan u jedanaestom stoljeću i njegovo širenje među tamošnjom aristokracijom najzaslužniji su zen redovnici. Za njih, bonsai drvca predstavljala su “zelene stepenice koje vode do Neba”, odnosno sponu između ljudi i Boga. Bonsai se na zapad proširio koncem devetnaestog stoljeća, a danas više nije privilegij više klase već priznata hortikulturna umjetnost.
Na ovome mjestu valja spomenuti šokantnu priču o uzgoju tzv. “bonsai mačaka”, koja se svojedobno poput šumskog požara širila internetskim bespućima. Glasila je otprilike ovako: zli Japanci pribavljaju slatke male mačiće, naguraju ih u staklenku, vazu ili akvarij a, kako sirota životinja raste, poprima oblik svoga prozirnog kaveza. Na priču, odvratnu koliko i uvjerljivu, nasjeo je čak i FBI, ali se ova, srećom, pokazala pukom urbanom legendom. Radilo se, naime, o zafrkanciji studenta MIT-a, koji je očito imao previše slobodnog vremena na raspolaganju.
Piše: Lucija Kapural
