Debela Berta: Po kome je nazvana najpoznatija haubica u povijesti?

Tijekom Prvoga svjetskog rata, stvorene su brojne nove vrste oružja. Mnoge od njih imale su prilično smiješne nadimke. Lagani britanski tenk je, primjerice, bio poznat kao Mali Willie; mitraljezu koji je ispaljivao 600 metaka u minuti tepalo se kao Maksimu – otuda ona stara izreka “Udara k’o Maksim po diviziji” – a moćna njemačka haubica M-Gerät u povijest je ušla kao Debela Berta.

Dugačak preko šest metara, težak nekoliko stotina tona, top kalibra 420 milimetara konstruiran je s namjerom da postane najrazornije oružje njemačke vojske. Centralne sile su i ranije posjedovale artiljerijska oružja velikog kalibra, ali je Debela Berta imala dotad neviđen domet od 15 kilometara. Ovo čudo tehnologije proizvela je tvornica “Krupp”, koja je bila važan dio ratne mašinerije, prema nacrtu inženjera Maxa Dregera, a sastavljalo ga je više od tisuću ljudi. Ime su mu dali saveznički vojnici, u posprdnom kontekstu – po supruzi Gustava Kruppa, vlasnika spomenute tvornice oružja. Bertha Krupp je, naime, bila kropulentna dama.

Zbog njegove težine, top je do položaja transportiran u dijelovima, na specijalnim motornim vozilima. Model L/14, kako se oružje službeno zvalo, prvi put je korišten za razbijanje belgijskih pograničnih gradova-tvrđava Liègea i Namura. Bio je to spektakularan uspjeh – iza Debele Berte ostale su samo ruševine. Njemačka propaganda je, međutim, topu pridavala daleko veću efikasnost nego što ju je doista imao. Naime, zrno ispaljeno iz njega s lakoćom je moglo probiti zemljane fortifikacije, kakve su bile one u Belgiji, ali je protiv bunkera ojačanih čelikom imalo relativnio slab učinak. Da je tome tako, Nijemci su doznali u veljači 2016. godine, tijekom napada na Verdun. Tom prilikom osvojili su samo jednu tvrđavu, Fort Vaux, i to samo zato što su pogodili zalihe vode, pa se neprijatelj morao predati. Nakon propasti verdunske ofenzive, Debela Berta je povučena iz upotrebe, budući da su Saveznici u međuvremenu konstruirali topove većeg dometa.

Piše: Lucija Kapural

Komentari