De Gaulle, čovjek sudbine: “Vatra otpora ne smije se ugasiti!”

Winston Churchill nazvao ga je “čovjekom sudbine”. Doista, čovjek koji je rekao ‘ne’ kolaboraciji, odbivši sramotno primirje s nacističkom Njemačkom, na presudan način je oblikovao francusku sudbinu. Evo nekoliko zanimljivosti iz života velikog generala i državnika Charlesa de Gaullea:

1. rođen je u Lilleu, u osiromašenoj plemićkoj obitelji. Djed mu je bio povjesničar, baka književnica, a otac profesor u katoličkoj školi. Briljantan učenik, upisao je vojnu akademiju, a dvije godine nakon što je diplomirao izbio je Prvi svjetski rat. Ozlijeđen je tijekom stravične bitke za Verdun, te je isprva smatran mrtvim. Na bojištu su ga, okupanog krvlju, pronašli ali i zarobili Nijemci. Pet puta je bezuspješno pokušao pobjeći.

2. kad je pušten na slobodu, rat je već bio završen. Zaposlio se u kabinetu maršala Pétaina, s kojim je razvio blizak prijateljski odnos, te se oženio s Yvonne Vendroux, koja mu je rodila sina i dvije kćeri. Najmlađe dijete, Anne, rođeno je s teškim Downovim sindromom. Sirota djevojka živjela je samo dvadeset godina.

3. premda ga je štitio Pétain, kum njegova sina Philippea, u vojsci je došao na loš glas kao nekonformist i napržica. Bio je nagao, lako se vrijeđao, nikad se nije prepuštao životnim užicima, a zbog izrazite visine dobio je nadimak “Motka”. Bio je jedan od rijetkih časnika koji su shvatili opseg katastrofe koja se nadvila nad Europom. Kad je Njemačka napala Francusku, bio je najmlađi general u francuskoj vojsci. U svibnju 1940., bio je zapovjednik jedine francuske postrojbe, 4. oklopne divizije, koja se nije povlačila nego je napadala njemačke snage, potiskujući ih sjeverno od rijeke Aisne. Junački napad protiv brojčano nadmoćnog neprijatelja organizirao je sa samo 200 tenkova, bez zračne potpore!

4. kad je njegov nekadašnji mentor i prijatelj Pétain postao premijer, ali i izdajnik koji je Njemačkoj ponudio mir, de Gaulle je donio najvažniju odluku u modernoj francuskoj povijesti: odbio je prihvatiti kapitulaciju Francuske te se pobunio protiv legalne ali u njegovim očima nelegitimne Pétainove vlade. Pobjegao je u London, za dlaku izbjegavši njemačke avione, a u izgnanstvu je stvorio novu vladu koja će se boriti protiv okupatora, poznatu kao Vlada Slobodne Francuske. U kolovozu, vojni sud višijevske Francuske osudio ga je na smrt zbog izdaje. “Francuska je izgubila bitku, ali ne i rat. Vatra otpora ne smije se ugasiti!” glasovite su riječi njegova radijskog obraćanja sunarodnjacima.

5. dužnost francuskog predsjednika obnašao je od 1958. do 1969. Nakon što je dao ostavku, odbio je mirovinu na koju je imao pravo te je zadnju godinu proveo na rubu siromaštva. Umro je 1970. od cerebralne aneurizme, prethodno sredivši da mu nijedan predsjednik ni ministar ne dođe na pogreb. Do posljednjeg počivališta prevezen je na tenku a, kad su ga spuštali u grob, počela su zvoniti zvona u čitavoj Francuskoj.

Piše: Lucija Kapural

Komentari