Đavolje grlo: Legenda o ljubavnicima osuđenim na vječno propadanje niz stravičan vodopad

Fotografija: Wikipedia.en

Na granici argentinske provincije Misiones i brazilske države Parane, smjestili su se istodobno veličanstveni i zastrašujući slapovi rijeke Iguazú, jedno od prirodnih čuda svijeta. Premda ih venecuelanski Angelov slap znatno nadvisuje, sa stotinjak manjih i većih slapova, koji tvore kaskade uspjenjene vode, tvore najveći komplekse vodopada na našem planetu. Cataratas do Iguaçu, kako ih lokalci nazivaju, jedan su od simbola Južne Amerike, a hučanje vode nad kojom, kad sunce grane, plešu duge, prizor je koji oduzima dah.

Većina slapova slijeva se u kanjon slikovita imena Garganta do Diabo, što na portugalskom jeziku znači Đavolje grlo. Spomenuta rijeka izvire pak u srcu slikovitoga grada Curitibe, te većim dijelom teče kroz Brazil, no većina slapova smještena je na argentinskoj strani. Njeno ime dolazi iz tupíja, jezika domorodačkih plemena kojim se u ovom dijelu svijeta govorilo prije portugalske kolonizacije u šesnaestom i sedamnaestom stoljeću, a može se prevesti kao “velika voda”.

Prema legendi, nastao je kao izraz bijesa boga koji se zaljubio u lijepu djevojku Naipí. Htio se oženiti njome i uzdignuti je na nebesa, no ova mu je nanijela strahovitu uvredu pobjegavši sa svojim dragim – običnim smrtnikom – u kanuu. Prezreni nebesnik je, u svome pravedničkom gnjevu, rascijepio rijeku napola, stvorivši vodopade između gornje i donje pritoke, a zlosretne ljubavnike osudio je na vječno padanje kroz tu vodenu masu. Prvi Europljanin koji je pisao o ovim slapovima bio je Álvar Núñez Cabeza de Vaca, španjolski konkvistador koji ih je otkrio davne 1541. godine.

Piše: Lucija Kapural


Komentari