Fosili, poznati i kao okamine, za paleontologiju imaju značaj Svetog grala. Riječ je o ostacima iz geološke prošlosti, najčešće sačuvanim u sedimentima, koji znanstvenicima donose dragocjene spoznaje o drevnoj flori i fauni na našem planetu. Za vas smo odabrali dva novija primjera, jedan iz biljnog a drugi iz životinjskog svijeta!
Rogata biljka
Na području New South Walesa, savezne države u jugoistočnom dijelu Australije, pronađeni su fosilni ostaci dosad nepoznate prapovijesne biljke. Vrsta je nazvana Keraphyton mawsoniae – prvi dio imena s grčkog bi se mogao prevesti kao “rogata biljka”, dok je drugi dio “posudila” od paleontologinje koja ju je otkrila, profesorice Ruth Mawson.
Procjenjuje se da je bila visoka oko devedeset centimetara. Anatomski gledano, srodna je današnjim papratnjačama, odjeljku flore koji – u odnosu na cvjetnjače – obuhvaća primitivnije skupine vaskularnih biljaka. Živjela je prije otprilike 360 milijuna godina, u periodu devona, u vrijeme kad je Australija bila dijelom superkontinenta Gondwane.
Otkriće je iznimno važno, jer su dobro očuvani fosilni ostaci biljaka iz tog perioda iznimno rijetki. Naime, u devonu, četvrtom razdoblju paleozoika, biljke i životinje tek su počele kolonizirati kontinent, a tek s vremenom su se pojavila i prva stabla. Dok su mora vrvjela životom – ribama oklopnjačama, resoperkama i dvodihalicama; trilobitima, koraljima, brahiopodima i cefalopodima – na kopnu još nije bilo ni sisavaca, ni dinosaura, ni biljaka s cvijetovima.
“Na prvi pogled, nismo imali bogznašto za vidjeti, tek fosilizirani ‘štap’, no stvari su postale znatno zanimljivije kad smo biljku razrezali i zavirili unutra”, ispričao je glavni autor studije Antoine Champreux. “Anatomija biljke bila je u potpunosti očuvana, što nam je pružilo jedinstvenu priliku da proučimo stanice stare stotine milijuna godina”.
Budući da biljke s početka devona biljke nisu razvile pravi korijen, stabljiku ni list, bile su ovisne o vodi, pa su uspijevale isključivo na vlažnim mjestima. Sredinom razdoblja, neki predstavnici papratnjača započinju rast u visinu. Do tada su sve biljke bile niže od jednog metra no, razvojem korijena, debla i krošnje, nastaju prve šume. Sjemenjače, koje su se razvile tek u kasnom devonu, predstavljaju najuspješnije kopnene biljke – kako su najmanje ovisne o vodi, može ih se naći čak i u pustinjama.
Pigment sačuvan u dlaci milijunima godina
Prije tri milijuna godina, maleni miš crvenkaste dlake i bijelog trbuha bezbrižno je trčkarao po poljima i livadama područja koje danas nosi ime Willershausen. U ovome pitoresknom selu u Njemačkoj, znanstvenici su, naime, otkrili nevjerojatno dobro očuvane fosilne ostatke ovoga prapovijesnoga glodavca, dalekog rođaka današnjega poljskog miša, a njegova starost utvrđena je radiokarbonskom metodom. To, međutim, nije ono po čemu je ovo istraživanje revolucionarno.
Zahvaljujući sofisticiranoj novoj tehnologiji, znanstvenici su prvi put uspjeli detektirati tragove pigmenta u fosilu ove starosti. Crvenog pigmenta, da budemo precizniji. “Očuvan je kompletan kostur životinjice, kao i glava, rep te veći dio mekanog tkiva njezina tijela”, ispričao je voditelj istraživanja Uwe Bergmann, stručnjak za spektroskopiju X-zraka. “Osim toga, uspjeli smo se domoći izvornih biokemijskih informacija, što je bilo divno iznenađenje”.
Odrediti pigmente kod davno izumrlih vrsta nije jednostavno. Prije petnaestak godina, izoliran je crni pigment, sličan onome u perju vrane, no s crvenim pigmentom – znatno nestabilnijim pri prolasku vremena – znanstvenici nisu imali sreće… Sve do nedavno!
“Kod sisavaca postoje dva tipa melanina: smećkasto-crni, eumelanin, te crvenkasti, feomelanin. Kod našeg slatkog mišića pronašli smo ovaj potonji, što nikome ranije nije pošlo za rukom”, ispričao je Bergmann, dodajući kako bi nova tehnologija, čija je važna komponenta upravo snimanje X-zrakama, zauvijek mogla promijeniti način na koji proučavamo fosile. Uz Bergmanna, u istraživanju su sudjelovali vodeći paleontolozi, biolozi i geokemičari. “Vrlo je uzbudljivo biti dijelom takva raznolikog tima. Svatko od njih je, iz svoga ugla, doprinio važnom pomaku u znanosti!”
Piše: Lucija Kapural
