Priča o Crnoj ruži na našim se prostorima proširila osamdesetih godina prošlog stoljeća. Sve je počelo nakon samoubojstva djevojčice iz Dugog Sela, koje su mediji pripisali povezanosti s tom tajanstvenom sotonističkom sektom. Nakon što je u “Poletu” objavljen senzacionalistički članak o zagrebačkim darkerima, koji se “furaju na sotonizam i mračnjaštvo”, uslijedila je lančana reakcija. “Ubija li miris Crne ruže?” vrištali su novinski naslovi, a na vrhuncu moralne panike, na svako mlado čeljade koje je nosilo crnu odjeću, čitalo “Stepskog vuka” i slušalo grupe kao što su “Joy Division”, “The Cure” ili “Sisters of Mercy” bačeno je sjeme sumnje na šurovanje s Nečastivim. Zabilježeno je nekoliko napada na pripadnike darkerske supkulture, koji su sa sotonizmom imali veze koliko i plavuša iz vica s inteligencijom. U priču je uvučen čak i Željko Malnar, koji je tada u Dugom Selu držao kafić “Garuda”, nazvan po hinduističkom božanstvu. Šuškalo se da se upravo ondje okupljaju članovi Crne ruže, super-tajnog društva o kojem su svi sve znali, a pokojnog pustolova čak su ispitivali organi zakona. Kako to već biva, masovna histerija pomalo se smirivala, da bi početkom rata postojanje Crne Ruže više-manje bilo otpisano kao urbani mit. No je li doista tako? Ako je vjerovati srpskom stručnjaku za sekte Dimitriju Pastuoviću, Crna ruža je stvarnost – krvava stvarnost!
Pastuović tvrdi da sekta, koja se razvila u okrilju Sotonine crkve Antona La Veya, na ovim prostorima djeluje još od sedamdesetih godina prošlog stoljeća. “Više puta sam ulazio na njihove obrede. Crna misa počinje na skrovitim mjestima. Članovi se skupe te konzumiraju pogačice natopljene krvlju i izgovaraju molitvu Oče naš unazad, a obred završava orgijama!” otkrio je u jednom intervjuu. Proces inicijacije od novog člana zahtijeva da prespava u grobnici koja je spremna za sutrašnju sahranu, a poslije toga mu na tijelu tetoviraju pentagram, tri šestice ili pak križ na stopalima, kako bi ga gazili. “Osobno sam izvlačio djecu od 14-15 godina iz grobnica, posve izbezumljene!” ispričao je, dodajući kako sektaši ranjivu omladinu vrbuju nudeći im seks, novac i narkotike.
Za razliku od motiva većine sekti, tvrdi stručnjak, onaj koji stoji u pozadini Crne ruže nije financijski: mladi ljudi vrbuju se u prvom redu kako bi ih se nagnalo na suicid, jer vođe sekte vjeruju da tim činom povećavaju osobnu moć. “Svećenik” koji uspije nagnati nekoga na samoubojstvo biva iniciran u najviši, dvanaesti stupanj hijerarhije, koji predstavlja kršenje univerzalnih Božjih načela. Članovi, kojima se mozak ispire kombinacijom obećanja o boljem svijetu nakon smrti i prijetnji, oduzimaju sebi život po principu “bacanja kockice”: onome koga kocka odabere članovi šalju pismo s crtežom crne ruže i datumom samoubojstva. Ako odbiju, bivaju ubijeni.
Branimir Petranović Maka, danas uspješan biznismen, tvrdi da je Crnoj ruži pristupio sedamdesetih, kako bi iz njenih ralja izvukao tadašnju curu. U knjizi “Crni anđeli”, u kojoj je progovorio o tom iskustvu, kaže da je svjedočio samoubojstvu 15-godišnje učenice – nesretnica se pred đakovačkom katedralom bacila pod automobil. “Vođa sekte, markantan muškarac kojeg su svi oslovljavali s “On”, natjerao nas je da s poda ližemo njenu krv!” priča Petranović, dodajući kako je tek teškom mukom uspio izbaviti dragu iz sekte.
Piše: Lucija Kapural
