Crkva koja se urušava: Legenda o udovičinom prokletstvu

U slikovitom gradiću Kastvu, u srcu gradske jezgre, koči se impozantna ruševina staroga sakralnog objekta. Crekvina, kako joj domaći tepaju, obavijena je velom tajne. Tko ju je sagradio? Je li ikad bila dovršena? Zašto je srušena? Ova pitanja nemaju odgovora, barem ne definitivnog. Prema jednoj teoriji, riječ je o rimskim ruševinama. Prema drugoj, puno zanimljivijoj, velebnu crkvu sv. Marije, kako se nekoć zvala, podigli su jezuiti. Zašto zanimljivijoj? Pa, uz nju se veže legenda o drevnom prokletstvu!

Priča ide ovako: pripadnici ovoga katoličkog reda u 17. su stoljeću u gradu odlučiti izgraditi crkvu, najveću u čitavom kraju. U ono vrijeme, što ti je crkva rekla, to si radio. Tako su svi žitelji Kastva – stari i mladi, jaki kao bik i šepavi, zdravi kao dren i izdišući, mišićave muškarčine i krhke ženice – bili prisiljeni pomagati pri gradnji, dakako, bez naknade. Uostalom, podučavali su ih vjerski autoriteti, naknada, ona vječna, čeka ih u raju ako budu poslušni i manji od makova zrna.

Radne obaveze nije bila izuzeta ni siromašna udovica s troje nejačadi. Kad je na nju došao red da iz zaljeva Preluk na leđima tegli morski pijesak za gradnju, ljubazno i krotko je zamolila jezuita-nadglednika gradilišta da je poštedi tog zadatka, kako bi mogla otići raditi kao sluškinja u kuću bogate obitelji te zaraditi koricu kruha za svoju gladnu djecu. Umjesto razumijevanjem, svećenik ju je obasuo biranim pogrdama, da bi je potom potjerao na radnu akciju s tri udarca bičem. Ponižena i uvrijeđena, žena je proklela radove riječima: “Dabogda vam se građevina uvijek rušila!”. Prema legendi, jezuiti su tri puta pokušali dovršiti crkvu, ali bi se ona, bez objašnjivog razloga, svaki put urušila.

Piše: Lucija Kapural


Komentari