Ako ste mislili da vremešan, kržljav muškarac bezličnog lica ne može biti ono što Amerikanci nazivaju badass, vjerojatno niste pogledali nijednu epizodu “Na putu prema dolje”, serijala koji, uz “Obitelj Soprano” i “Žicu”, stoji na samom vrhu televizijskog Parnasa. Nagrađeno sa šesnaest “Emmyja”, dva “Zlatna globusa” i četiri nagrade “Udruženja televizijskih kritičara”, remek-djelo autora Vincea Gilligana 2013. godine je ušlo u Guinnesovu knjigu rekorda kao kritičarski najbolje ocijenjen serijal svih vremena.
Punih pet sezona, od 20. siječnja 2008. do 29. rujna 2013. godine, serijal je držao gledatelje prikovanim uz male ekrane, često na rubu stolice. Najzaslužniji za to bio je on – Walther White, čovjek koji je prošao put od bojažljivog profesora kemije suočenog s opakom bolešću, preko očajnika koji kuha kristalni meth u pokretnoj kamp kućici, ne bi li namaknuo koji dolar za obitelj, do nemilosrdna narko-kralja koji izgovara kultnu rečenicu: “Nisam u opasnosti. JA sam opasnost!”. Poput Whitea, koji je zakopao lovu u vreloj pustinji Novog Meksika, Bryan Cranston, glumački genij koji ga je utjelovio, dugo je pokušavao zakopati svoju nesretnu prošlost.
Odrastao je u Los Angelesu, gradu u kojem je rođen prije šezdeset četiri godine. Oba roditelja bili su glumci: majka Audrey odrekla se karijere kako bi se posvetila odgoju troje djece; otac Joseph trčao je od audicije do audicije pokušavajući stvoriti karijeru. Nije mu bilo suđeno. “Tata je bio talentiran i uporan, ali ponekad to nije dovoljno. U životu moraš imati sreće, a on je jednostavno nije imao”, ispričao je Cranston. Kako su se frustracije taložile, Joseph je postajao sve otresitiji prema ženi i djeci. Napustio je obitelj kad je Bryanu bilo samo jedanaest godina, nakon čega ga nije čuo ni vidio puno desetljeće. Audrey, žena krhke psihičke konstitucije, utjehu je potražila na dnu boce. “Nismo imali ni prebijene pare. Sjećam se da smo mjesecima živjeli na neukusnoj juhi koju je majka kuhala u velikoj količini te podgrijavala iz dana u dan. Kad sam imao trinaest, izgubili smo dom zbog ovrhe. Brat i ja otišli smo živjeti kod djeda i bake, a moja sestra i majka preselile su se kod očeve majke, što je uistinu bilo bizarno”, prisjeća se glumac.
Stvari su išle s lošega na gore. Za bojažljiva, patološki povučenog dječaka, gimnazijski dani bili su pakao. Školski nasilnici uzeli su ga na pik, a verbalno i fizičko zlostavljanje bili su dio njegove svakodnevice. “U jednom trenutku bio sam u potpunosti izgubio nadu. Samo sam rezignirano čekao sljedeći udarac sudbine”, priznao je. Srećom, stvari su se popravile kad je upisao studij. Prije nego što je otkrio da je baštinio “glumački gen” od roditelja te se kao četrdesetogodišnjak proslavio ulogom napaćenog oca u “Malcolmu u sredini”, diplomirao je kriminalistiku kao najbolji student u klasi!
Piše: Lucija Kapural
