Čovjek iza mita: Je li Sweeney Todd, monstruozni brijač i koljač, doista postojao?

Zacijelo ste čuli za Sweeneya Todda, monstruoznog kanibala na spomen čijeg imena se čak i najhrabrijim muževima u osamnaestom stoljeću dizala kosa na glavi. Priča o poduzetnom momku koji je paralelno vodio uspješne “karijere” brijača i koljača, ordinirajući u radnji smještenoj u londonskoj Ulici Fleet, nebrojeno puta je obrađena: drama Christophera Bonda iz 1973., mjuzikl Stephena Sondheima i Hugha Wheelera iz 1979. te film Tima Burtona iz 2007. godine najpoznatiji su primjeri. Priča je to koja se, prolaskom vremena, toliko iskrivljavala i obogaćivala novim elementima da je gotovo nemoguće odgovoriti na ključno pitanje: je li Sweeney Todd uopće postojao? Britanski novinar Peter Haining (1940. – 2007.) prikupio je pregršt dokaza da je Todd bio uistinu bio povijesna ličnost. Evo kako, ukratko, glasi njegova priča, “sklepana” od često kontradiktornih izvješća svjedoka i novinskih članaka onog vremena.

Sweeney Todd, siroče od nježnih godina, odrastao je u londonskom glibu, okružen prosjacima, prostitutkama i kriminalcima svih “specijalizacija”. Kao maloljetnik, završio je iza rešetaka, iz nepoznatog razloga. Ondje mu je bila dodijeljena služba zatvorskog brijača, a bistri momak s lakoćom je svladao kompleksnu materiju. Brijački zanat je, naime, u osamnaestom stoljeću bio znatno zahtjevniji od onoga današnjeg: osim brijanja i šišanja, uključivao je niz kirurških zahvata, poput vađenja zuba ili onodobnog hit-tretmana, bolnog i posve neučinkovitog “puštanja krvi”.

Pragmatičan koliko i amoralan, Todd je 1785. obrt nadopunio novom “uslugom” – umorstvima iz koristoljublja. Mušterije koje bi, primjerice, u njegovu radnju u Ulici Fleet ušle sa skupocjenim satom ili štapom sa srebrnom drškom iz nje nikad ne bi izišle – nakon što bi im vještim pokretom prerezao vrat, simpatični brico bacao se na prikupljanje i pomno arhiviranje njihovih dragocjenosti. Koliko je ljudi “obrijano” na ovaj način, teško je reći: u vječno ljubaznog i poput kobca opreznog obrtnika nitko nije sumnjao. A mrlje na svome ogrtaču, zbog već spomenutih kirurških intervencija, nije trebao ni uklanjati. Trupla žrtava isprva je skrivao u kripti koju je slučajno otkrio ispod svoje radnje – navodno je konstruirao mehanizam koji ih je ondje lansirao direktno iz brijačke stolice – no s vremenom mu je za to ponestalo prostora. Tada je na scenu stupila žena po imenu Margery Lovett.


Prema nekim izvješćima, Todd i Lovett bili su ljubavnici; po drugima, tek osobe lišene savjesti koje je spojila želja za bogaćenjem. Postoje razilaženja i po pitanju fizikusa dotične: jedni je opisuju kao ljepoticu, drugi kao grbavu babuskaru. Kako bilo, par je jednim udarcem odlučio ubiti dvije muhe: riješiti problem odlaganja leševa te dodatno zaraditi. Margery je, naime, bila poznata po pripremi ukusnih pita, a poslovni partner/ljubavnik joj je počeo dostavljati besplatan nadjev – sitno narezano meso svojih žrtava. Pite od “svinjetine” i “teletine” postale su toliko tražene da ih je Margery prodavala po trostruko većoj cijeni od uobičajene, a posao se uskoro proširio pa je morala unajniti nekoliko pomoćnika.

Duže od desetljeća, par monstruma ubirao je plodove svoje jezive djelatnosti. O onda je nezgodna “navika” leševa – ona da smrde – na njih svrnula pažnju nadležnih organa. Istragu je, navode neki autori, vodio šef redarstvenika po imenu Richard Blunt. Upravo on je otkrio ostatke u Toddovoj kripti te uhitio osumnjičenike. Lovett je, strahujući od vješala, sve priznala, izražavajući kajanje i prebacujući veći dio krivnje na suučesnika; Todd je odlučio držati jezik za zubima. Ona si je navodno presudila u zatvorskoj ćeliji, popivši otrov koji je joj je krišom dostavio jedan od pekarskih šegrta; on je 1802. godine odveden na vješala u zloglasnom zatvoru Newgate. Prema običajima onog vremena, tijelo pogubljenog kriminalca završilo je na medicinskom fakultetu, gdje je studentima poslužilo za seciranje. Tako je, poput desetaka svojih žrtava, Todd na kraju i sam završio raskomadan.

Dio povjesničara ovu priču odbacuje kao puku fabrikaciju. Prema njima, za stvaranje legende o Sweeneyu Toddu zaslužan je roman anonimnog autora naslovljen “The String of Pearls”, koji je u nastavcima objavljivan u jednome londonskom magazinu. To uzbudljivo štivo o brijaču-koljaču bilo je iznimno popularno među čitateljima, a granica između fikcije i zbilje s vremenom zamaglila, i to krivnjom izdavača Edwarda Lloyda Lloyda. Kako bi pospješio prodaju, uza svaki nastavak je objavljivao sljedeću rečenicu: “Ovaj čovjek uistinu je postojao, a zapisi o njegovim gnjusnim zločinima lako se mogu pronaći u kriminalističkim arhivima ove zemlje”. Problem je, međutim, u tome što se službeni dokumenti ne mogu pronaći. Umjesto njih, postoji tek hrpa senzacionalističkih izvještaja.

Piše: Lucija Kapural

Komentari