Cinéma vérité: Kako je film tragao za istinom

Kad bi, nekim čudom, na vaš zid sletjela muha obdarena sposobnošću zapažanja – a da njene prisutnosti niste svjesni – kakve bi dojmove stekla o vašem životu? Ako muhu zamijenimo filmskom kamerom, dobili smo temeljni princip “filma istine” (fra. cinéma vérité), dokumentarističkog pokreta koji se javio u Francuskoj pedesetih i šezdesetih godina prošlog stoljeća. Rodonačelnik pravca, etnolog Jean Rouch, uvelike se nastavljao na poetiku sovjetskog dokumentarista Dzige Vertova, kao i na njegove teoretske radove.

Vertov, koji je karijeru započeo kao montažer agitacijskih filmova, smatrao je da umjetnost mora biti u službi preobrazbe društva te se, kao takva, osloboditi okova artificijenlosti. U manifestu “Kino-oko”, zalagao se za odabcivanje igranih filmova u korist onih koji funkcioniraju kao ogledalo društva. “Ja sam kino-oko, mehaničko oko koje registrira postojanje. Dolje buržoaski scenariji! Neka život živi onakav kakav jest!” zapisao je. Vertov nije nalazio proturječja u tezi “života kakav jest” dorađenoj montažnom intervencijom koja, kao proizvoljno manipuliranje materijalom, nužno zadire u autentičnost prikazanog. Ovoga proturječja itekako je bio svjestan Rouch, koji se nije libio provocirati zbivanja pred kamerom. Tvrdio je da svrha dokumentarnog filma nije prikazati apsolutnu nego umjetničku istinu. Putovao je po Africi, objektivno bilježeći kamerom život i navodeći ljude na psihičko ogoljavanje. Izum 16-milimetarske kamere, lagane i podesne za “snimanje iz ruke”, pokazao se presudnim za razvoj pravca, doprinoseći dojmu autentičnosti. Rouch je njome snimao “Kroniku jednog ljeta”, dokumentarni film o pariškoj svakodnevici. Bez scenarija, snimao je ljude na ulicama, napose imigrante, koji su pred kamerom govorili o raznim aspektima svojih života. Radilo se o afričkoj ili velegradskoj džungli, redatelj se postavljao u funkciju svjedoka, prepuštajući donošenje zaključaka gledatelju.

Korak dalje otišli su predstavnici tzv. “izravnog filma” (eng. “direct cinema”), pravca koji se često brka s filmom istine. Dok je prisutnost autora u filmovima istine očita, predstavnici izravnog filma (Fredesrick Wiseman, Richard Leacock) čine sve kako bi je zatomili, pa im je skrivena kamera omiljena tehnika. Pionirom ovog pravca na našim prostorima smatra se Tomislav Radić, koji je filmom znakovita naslova “Živa istina” 1972. nemalo šokirao gledatelje. Božidarku Frajt, u ono vrijeme smatranu ljepoticom, prikazao je kao umornu ženu dubokih podočnjaka koja uzalud traži kvalitetniji glumački angažman!

Piše: Lucija Kapural

Komentari