Cijena ljepote: Renesansne dame masovno su gubile vid jer su u oči kapale sok ove biljke!

Slika: Encyclopedia Britannica

Kako je izgledala rana evolucija faune na našem planetu? Zašto su renesansne dame obožavale velebilje? Sokom kojeg sukulenta je Aleksandar Veliki vidao rane svojih vojnika? Za vas smo, nasumičnim redoslijedom, odabrali pregršt zanimljivosti o biljkama koje su odigrale manju ili veću ulogu u povijesti!

1. U prve dvije milijarde godina, našim planetom dominirale su fotosintetske bakterije, a tek kasnije se pojavljuju organizmi koji, za izvor energije, konzumiraju organski materijal. Tijekom proterozoika, flora je bila sačinjena od jednostaničnih zelenih i smeđih algi, no ubrzo se počinju javljati i kompleksniji oblici, poput Vendotaenida – najstarijih fosiliziranih višestaničnih algi. Te drevne biljke nisu trebale sustave za održavanje vlage, budući da je svaka njihova stanica bila u kontaktu s vodom. Kako bi prešle na kopno, razvile su sustave za prikupljanje vode i nutrijenata iz zemlje.

2. Kritosjemenjače, skupina viših biljaka stablašica s cvjetovima, pojavile su se u periodu krede, prije 144 do 65 milijuna godina. Prije evolucije cvjetnih biljaka, najčešće lisnato drvo na našem planetu bilo je ginkgo (u slobodnom prijevodu s japanskog, “srebrna marelica”). Visine oko trideset metara, ovo listopadno drvo potječe još iz vremena dinosaura, a njegova filogenetska primitivnost primjetna je u oplodnji, koja se obavlja pokretnim spermatozoidima. Smatra se živućim fosilom i jedina je preostala vrsta nekada rasprostranjenog reda Ginkgoales, čiji je praoblik postojao već prije 300 milijuna godina.

3. Sapuni su se, pokazuju arheološki dokazi, pravili još prije 1.200 godina. Proizvodili su se od mješavine maslinovog ulja, vode i pepela kalijske solnjače, biljke bogate kalijem koja raste na pjeskovitom ili laporastom tlu uz more. Ta smjesa se kuhala otprilike sedam dana, nakon čega bi je ostavili da se stvrdne te je pažljivo izrezali na poveće komade. Prije nego što bi ih transportirali do tržnice, ti komadi sušili su se barem dva mjeseca.

4. Amonijak, bezbojan plin oštra mirisa, u prirodi nastaje raspadanjem bjelančevina i vulkanskom djelatnošću. U tehnici se dobiva izravnom sintezom od sastavnih elemenata (dušik i vodik) pod povišenim tlakom i pri višoj temperaturi. Upotrebljava se u proizvodnji umjetnih gnojiva, bojila i eksploziva. Riječ dolazi od latinskog pojma “sal ammoniacus” (“amonijačna sol”). Amonijačna sol odnosno gumismola osušeni je sok biljke štitarke (Dorema ammoniacum), koja se dobivala iz područja Libije, u blizini hrama egipatskog božanstva Amona. Po njemu je i dobila ime.


5. Kinin, alkaloid koji se dobiva se iz kore kininovca, južnoameričkog drva iz porodice broćeva, u liječenju malarije koristi se od 1630. godine. Tada je, naime, biljka prenesena u Europu. Čuveni švedski prirodoslovac Carl von Linné (1707. – 1778.) nazvao ga je imenom grofice Chinchóne, supruge peruanskog guvernera koji je njime uspješno izliječen od te teške zarazne bolesti.

6. Prema zapisima, u drevnoj Kini za mučenje i pogubljenje najtežih zločinaca korišten je – bambus! Krvnik bi izbojke ove biljke naoštrio nožem, pretvorivši ih u mala koplja. Žrtvu bi potom objesio vodoravno, s leđima okrenutim prema mladicama. Kako su ove rasle, probile bi kožu nesretnog čovjeka, rastrgale unutrašnje organe te se u konačnici probile na drugu stranu njegova tijela. Smrt je bila polagana i neopisivo bolna.

7. Kad je iz Južne Amerike prenesena u zapadni svijet, rajčica je korištena isključivo kao ukrasna biljka. Europljani su je, naime, dugo odbijali jesti, smatrajući je otrovnom. Nadalje, pričalo se da ima blaga afrodizijačka svojstva, što ju je u puritanskim očima činilo grešnom. Na one koji su te vražje plodove jeli gledalo se prijekim okom. Gradske vlasti odlučile su stati na kraj toj bezbožnoj praksi i tako se siroto voće našlo na sudu, pod optužbom da može izazvati bludne misli/radnje ali i smrt konzumenata. Srećom po rajčice, uspio ih je obraniti odvjetnik Robert Gibbon, smazavši čitavu košaru rajčica pred sucima!

8. Priču o gorućem grmu, kroz koji se Bog Mojsiju javlja usred pustinje, spominje se u biblijskoj Knjizi Izlaska. Jahve, koji izriče poznatu kriptičnu sentenciju “Ja sam koji jesam”, pojavljuje se u vidu vatre koja je razgarala – ali ne i sagorijevala – grm. Prema jednom tumačenju, grm o kojem je riječ mogla bi biti rutvica, jer lišće te biljke izlučuje hlapljiva ulja, a kad se ova zapale, grm uistinu ne sagorijeva.

9. U srednjem vijeku, tijela vojnika palih u bitkama nisu se pokapala, već su ostavljana da trunu na mjestu pogibije. Kako su se raspadala, na lubanjama se nerijetko hvatala usnea, lišaj blijedosive boje. Poznata i pod pučkim nazivom “starčeva brada”, ova biljka bila je svojevrstan sveti gral onodobnih medicinskih “stručnjaka”: vjerovali su da liječi niz teških boljetica, dakako, pod uvjetom da je izrasla na truplu. Najučinkovitijom se smatrala “starčeva brada” s ostataka obješenog čovjeka – pripisivala joj se moć da i one na smrtnoj postelji digne na noge.

10. U razdoblju prije carstva Inka, u Peruu su obitavali pripadnici naroda Caral i Wari. Potonji, koji su ondje živjeli između sedmog i trinaestog stoljeća, bili su na glasu kao neustrašivi ratnici. Arheolozi su na jugu zemlje nedavno otkopali nekoliko posuda iz kojih su Wari pili. Pored tragova fermentiranog voća, otkrivene su sjemenke biljke Anadenanthere colubrine. Poznata i kao vilca, huilco odnosno angico, ova biljka u mnogim svojim dijelovima, napose sjemenkama, sadrži halucinogene spojeve. Stručnjaci spekuliraju da je funkcija ovog napitka bila pružiti fizičku snagu i izdržljivost te ratnike učiniti manje svjesnima opasnosti a time i hrabrijima.

11. Oleader se smatra simbolom Hiroshime, budući da je taj zimzeleni grm bio prva biljka koja je niknula na spaljenom području nakon što je 6. kolovoza 1945. godine, u 8 sati i 15 minuta, atomska bomba pretvorila grad u prah i pepeo.

12. Imela, zimzeleni grm koji kao poluparazit raste na drveću, u nekim zemljama ima značajnu simboliku tijekom proslave Božića. Vješa se iznad ulaznih vrata, a običaj je da se dvoje koji se sretnu ispod nje poljube. Priče o magičnim moćima imele datiraju iz davnih vremena. Keltski svećenici, druidi, ovu su biljku smatrali svetom, pa su je ritualno sjekli zlatnim srpom i nikad nisu dopuštali da dotakne tlo. Budući da je jedna od rijetkih biljaka koja cvate zimi, smatrali su je lijekom za neplodnost, a vjerovali su i da ima moć otjerati zlo iz kuće. Vikinzi su pak smatrali da imela može probuditi mrtve.

13. Svi dijelovi velebilja sadrže otrovne alkaloide, naročito plodovi i listovi nakon cvatnje. U renesansnoj Italiji, ovu biljku su nazivali belladona (“lijepa žena”): koristila se, naime, za širenje zjenica, kako bi oči dama izgledale ljepše, sjajnije i zavodljivije. Pripadnice viših društvenih krugova sok ove biljke su kapale u oči, a one koje su s ovom praksom pretjerivale trajno su oštetile vid.

14. Kad je krumpir u šesnaestom stoljeću iz Južne Amerike prenesen u Europu, narod je ovaj gomolj gledao prijekim okom. Kako su ga botaničari pogrešno proglasili “rođakom” velebilja, halucinogene biljke koja se povezivala s magijskim ritualima, puk ga je počeo povezivati s vješticama i štovanjem vraga. Za pravo su mu dali crkveni autoriteti, nakaradnom logikom da krumpir, budući da se ne spominje u Bibliji, nije podesan za jelo. Sirotom gomolju nije pomogao ni njegov čudan oblik. Onovremene travare, čija je “znanost” počivala na premisi da je izgled biljke povezan s bolestima koje ista može uzrokovati, podsjetio je na kvrgave ruke gubavaca, pa su siroti krumpir povezali s ovom opakom bolešću. Kad je 1709. počela velika glad u Francuskog, predrasude o krumpiru ekspresno su isparile – umjesto izvjesne smrti, narod se opredijelio za konzumiranje namirnice neizvjesnog djelovanja.

15. Dana 10. svibnja 1940. godine, bez objave rata, Njemačka je napala neutralnu Nizozemsku. Vlada i kraljevska obitelj bježe iz zemlje te zaklonište pronalaze u Londonu, a trudna princeza Juliana i njena djeca evakuirani su u Kanadu, radi dodatne sigurnosti. Bolnica u Ottawi prvremeno je proglašena dijelom nizozemskog teritorija u trenutki kad je princeza u njoj rodila, kako bi dijete imalo mjesto u naslijednom nizu za prijestolje. Po završetku rata, Juliana je zahvalnost Ottawi izrazila poslavši gradu 100.000 tulipana. Lukovice te biljke jednom godišnje je nastavila slati do kraja života, pa ne čudi podatak da Ottawa ugošćuje Festival tulipana.

16. Kroz često tegobnu prošlost, južnoamerički Indijanci pronašli su efikasan način da odagnaju glad, umor i bolove – žvakanje listova koke, katkad pomiješanih s vapnom ili s biljnim pepelom. Ovaj običaj kod nekih je plemena raširen i danas. Valja znati da osušeni listovi koke, grma iz porodice Erythroxylaceae, sadrže oko jedan posto alkaloida, od kojih je najvažniji kokain. Biljka potječe iz Perua, a kod Inka je smatrana svetim drvom. Početkom dvadesetog stoljeća, prije nego što se znalo da je riječ o teškoj opojnoj drogi, kokain se smatrao lijekom za niz tegoba, od zubobolje preko smanjenog libida pa do debljine. Bio je čak sastojak “Coca-Cole”, sve dok njegovo korištenje nije zabranjeno.

17. Kukuruz je imao iznimnu važnost u majanskoj kulturi, i to ne samo za prehranu. Maje su, naime, smatrali da su tijela ljudi ali i bogova sazdana od te biljke. To vjerovanje leži u pozadini iznimno bolne prakse – djeci su posebnom napravom gnječili lubanje, kako bi oblikom podsjećale na onaj kukuruza!

18. Prema predaji, čaj je nastao u trećem tisućljeću prije Krista, zaslugom kineskog cara Shennonga. Legenda kaže da je monarh prokuhavao vodu u sjeni nekog stabla, kad ga je svladao umor. Dok je spavao, u vodu je upao list s drveta, a kad se probudio, shvatio je da je voda poprimila primamljivu boju, miris i okus.

19. U drevnom Egiptu koristio se uistinu osebujan “test trudnoće”. Vjerovalo se da urin trudnice djeluje na plodnost čitave prirode, pa bi se ona koja je htjela otkriti je li u drugome stanju pomokrila na sjemenke ječma i sjemenke pšenice. Ako bi iz njih proklijale mlade biljke, bio je to nedvojben znak trudnoće. Klijanje ječma značilo je da će prinova biti dječak, a pšenice da je riječ o curici.

20. Čuvarkuća, biljka koja raste na krovovima i zidovima kuća, spominje se još u četvrtom stoljeću prije Krista. Stari Grci vjerovali su da ima afrodizijačka svojstva, pa su je žene usitnjenu stavljale u pića muževa koji bi zakazali na ljubavnoj bojišnici. U srednjem vijeku, sok njenih mesnatih listova počeo se upotrebljavati u pučkom ljekarništvu.

21. Češki prirodoslovac Gregor Mendel (1822. – 1884.) svoju je glasovitu teoriju nasljeđivanja formulirao na temelju eksperimenata s graškom, koji su trajali punih sedam godina. U malenom pojasu samostanskog vrta, ovaj skromni svećenik vršio je pokuse koji stoje u temelju znanosti genetike. Pažljivo je odabirao biljke, koristeći samo čiste sorte s prepoznatljivim osobinama. Zanimalo ga je, naime, kako se te osobine prenose s koljena na koljeno. Bio je to gargantuovski pothvat: proučio je svaku generaciju od otprilike trideset tisuća biljaka, ručno oplođujući svaku od njih!

22. U drevnoj Cireni, glavnom gradu antičke pokrajine Cirenaike, rasla je biljka zvana silfij (silphium). Grci i Rimljani koristili su je kao začin, parfem, afrodizijak, kontracepcijsko sredstvo te lijek za tegobe u rasponu od menstrualnih grčeva preko višestrukih fraktura i ugriza do zloćudnih tumiora. Prema legendi, biljka se pojavila nakon tajanstvene crne kiše prije 2500 godina. Nažalost, zbog neumjerenog branja, danas više nigdje ne raste.

23. Nikotin, alkaloid duhana, uljasta je tekućina koja je u čistom stanju bezbojna i gotovo bez mirisa. Ovaj snažan biljni otrov ime je dobio po francuskom diplomatu Jeanu Nicotu de Villemainu (1530. – 1604.). Bio je veleposlanik u Lisabonu u vrijeme kad su portugalski istraživači donijeli sjeme duhana iz novootkrivenog kontinenta Amerike. Godine 1560. Nicot je dobio biljku s Floride, da bi je potom poslao francuskoj kraljici Katarini Medici. U njegovu čast, botaničari su je nazvali nicotiane.

24. Slavni astrofizičar Carl Sagan (1934 . – 1996.) redovito je pušio marihuanu i bio žestoki pobornik legalizacije te lake droge. Tvrdio je da “Biljka”, kako ju je zvao, “poboljšava mentalne sposobnosti čovjeka i ubrzava um koji traga za znanstvenim istinama”.

25. Bonsai, tradicionalno umijeće uzgoja minijaturnog drveća i grmlja, Japanci su doveli do savršenstva, no njegova povijest zapravo počinje u Kini, u vrijeme dinastije Han (oko 200. g. prije Krista). Legenda kaže kako je tadašnji kineski car bio toliko debeo da se umarao i na kraćim putovanjima. Kako bi mogao uživati u ugodnim prizorima iz prirode, naredio je da se minijaturna kopija njegova carstva sagradi u dvorištu palače. Bio je toliko zadovoljan čarobnim svijetom koji su stvorili marljivi podanici da je, kako bi sačuvao njegovu jedinstvenost, naredio smaknuće svakoga tko pokuša napraviti nešto slično.

26. Tradicija češkog pivarstva seže duboko u prošlost. Prvi zapisi o upotrebi hmelja za proizvodnju piva u Bohemiji datiraju iz devetog stoljeća: koliku je važnost ta biljka imala, svjedoči kraljevski dekret o izricanju smrtne kazne svakome tko bude uhvaćen kako izvozi hmelj. Dokidanjem papinske zabrane točenja i proizvodnje alkohola, dolazi do razvoja industrije piva.

27. Svećenici na Haitiju vjeruju da je bosiljak dar božice ljubavi Erzulie te ovu biljku stoljećima propisuju kao afrodizijak.

28. Već tisućljećima, Aloe vera koristi se kao lijek za niz tegoba. Ovaj sukulent nazivaju “biljkom besmrtnosti”, ne bez razloga. Egipćani su je koristili kao sredstvo za smirenje i izbacivanje parazita iz tijela, ali i kao lijek za tuberkulozu. Od nje su pravljeni i sami papirusi, a nudila se i kao dar faraonima tijekom pogrebnih rituala. Nadalje, Kleopatra i Nefertiti svakodnevno su koristile sok ove biljke u kozmetičke svrhe, vjerujući da upravo njemu duguju svoju ljepotu. Slavni vojskovođa isti taj sok koristio je za vidanje rana svojih trupa. Osim toga, njegovi vojnici su ga pili prije dugih putovanja, kako bi se zaštitili od infekcija. Prema legendi, upravo ova biljka njegovu je vojsku učinila nepobjedivom.

29. Mandragora je jedna od najstarijih biljaka kojima su se pripisivale čarobne moći. Budući da njen korijen izgleda poput nagog čovjeka, drevni Egipćani smatrali su je simbolom ljubavi, poklonom vrhovnog boga Ra. U antičkoj Grčkoj, nazivala se Kirkinom biljkom i koristila kao talisman, a Rimljani su je, svjesni činjenice da njen korijen djeluje narkotično, upotrebljavali kao sredstvo za uspavljivanje pri kirurškim zahvatima. U srednjem vijeku, bilo je rašireno praznovjerje da nastaje iz sjemena obješenog čovjeka, te da vrišti kad je se čupa. Također se uzimalo kao “znanstvena činjenica” da vještice znatan dio svojih moći crpe iz pripravaka na bazi mandragore, uz prstohvat crne bunike i velebilja.

30. Degenija, niska trajnica iz porodice krstašica, najznačajnija je endemična biljka hrvatske flore. Zakonom je zaštićena, a raste samo na nekim područjima na točilima i kamenim blokovima Velebita (lat. Degenia velebitica). Ime je dobila po madžarskom botaničaru i liječniku Arpadu von Degenu (1866. – 1934.), koji ju je u srpnju 1907. otkrio i opisao. Ovaj sveučilišni profesor iz Budimpešte čitav je život istraživao floru Madžarske, Balkanskoga poluotoka i Bliskog istoka.

Piše: Lucija Kapural

Komentari